Šesnaest godina nakon smrti Slobodana Miloševića u Hagu traje misterija da li je nekadašnji srpski predsjednik zaista sahranjen u Srbiji, ali i još važnije da li je uopšte umro onog datuma kada je to saopštio Haški tribunal. Čini se da su njegova smrt i sahrana osuđeni na intrigru i nepoznanicu gotovo kao onu koja je pratila život i smrt Josipa Broza Tita. Medijski jedno od najpraćenijih suđenja u istoriji, a nakon toga i iznenadna smrt i sama sahrana Slobodana Miloševića obavijeni su tajnama koje ni do danas nisu razjašnjene. Bivši predsjednik Srbije, prema zvaničnim podacima, umro je u ćeliji pritvorske jedinice Tribunala u Hagu, u subotu 11. marta 2006. godine, u ranim jutarnjim časovima, od infarkta, prouzrokovanog dugogodišnjom hipertenzijom i zadebljanjem srčanog mišića lijeve komore. Sahranjen je osam dana kasnije u dvorištu porodične kuće u Požarevcu. Sve što se dešavalo između, u tih nekoliko dana, prije svega sa njegovim tijelom, ostaje zagonetka.
TAJNA PRITVORSKE KAMERE
Prva enigma je u vezi sa kamerom u ćeliji u kojoj je boravio Slobodan Milošević.
Nije radila baš te noći, 11. marta, kada je, po zvaničnim tvdnjama, preminuo nekadašnji vođa Socijalističke partije.
Bar su tako tvrdili mediji, a Haški tribunal nikada nije potvrdio niti demantovao ovu vijest.
Miloševića je bez svijesti pronašao zatvorski čuvar.
Nakon što je smrt potvrdio i glavni ljekar pritvorske jedinice, doktor Paulus Falke, ćelija je zapečaćena. S obzirom da je bio vikend, prošlo je nekoliko sati dok se nije pojavio holandski sudski vještak koji je potpisao osmrtnicu.
To je zvanična verzija priče.
Zvanično, Haški tribunal je smrt Slobodana Miloševića objavio je tek nakon obdukcije tijela koje su obavili holandski, ruski i dva patologa sa VMA iz Beograda.
Pukovnici Ilić i Milosavljević, međutim, nikada se nisu oglasili u medijima pa su se pojavile teorije da se radilo o potpuno imaginarnim likovima i da je cijela priča izmišljena kako bi se umirila javnost u Srbiji.
Službeni nalaz obdukcije nikada nije obavljen zbog strogih zakona u Holandiji.
Prema zvaničnoj verziji istrage Haškog tribunala, Milošević je umro između 7.30 i 8.00 časova.
Uzimao je terapiju koja je propisana za liječenje povišenog krvnog pritiska, ali je, po svom nahođenju, pio i druge lijekove, uglavnom seditive.
Ništa od toga, međutim, nije moglo da izazove srčani udar tako da je konačan zaključak da je smrt nastupila prirodnim putem.
DVIJE ISTRAGE SMRTI I SUDBINA MOZGA
Vođene su dvije odvojene istrage nakon što je Slobodan Milošević preminuo.
Haški tribunal je vodio svoju, a Holandija, kao zemlja domaćin, vodila je svoju istragu i po svojim zakonima.
Po onome što se zna, a to je veoma malo, urađena je zajednička autopsija tijela, koje je nakon toga isporučeno porodici.
Zanimljivo je da Holandski forenzički institut zatražio dodatna ispitivanja na mozgu.
Sudbina tog organa, potvrđeno je medijima, nikada nije do kraja razjašnjena.
Sin Slobodana Miloševića doletio je iz Moskve, preuzeo tijelo bivšeg predsjednika Srbije, a zatim ga redovnim letom, u zavarenom kovčegu, samo proslijedio u Srbiju.
Da li se u kovčegu zaista i nalazilo tijelo, nikada nije razjašnjeno na način da je bez svake sumnje može utvrditi da je zaista i otpremljeno u Srbiju.
GUBI MU SE TRAG
Što se mozga tiče za dubinsku toksikološku analizu, koju su holandski patolozi željeli da obave bilo je potrebno više vremena, tako da je mozak, navodno, ostao u Institutu.
„Sjećam se da je Miloševićevo tijelo u martu 2006. vraćeno u Srbiju bez mozga“, rekao je, prije par godina, za BBC Kristijan Šartije, koji je u to vrijeme bio portparol Tribunala. „Ne znam šta je bilo poslije – da li je mozak vraćen porodici cijeli ili u dijelovima, ili je ostao na Institutu, ili je uništen“, zaključio je Šartije.
Florens Artman, u to vrijeme portparol Karle del Ponte, otišla je i korak dalje u razvijanju teorija zavjere.
Potvrdila je da zbog strogih holandskih zakona Tužilaštvo tribunala nikada nije moglo da provjeri da li je u Hagu ostao samo mozak ili čak još neki dijelovi tijela.
Prema tim zakonima te informacije mogu da dobiju samo holnadski ili srpski državni organi i članovi najuže porodice.
Holandski forezinčki institut medijima je odbio da da bilo kakve informacije osim što su potvrdili da, uopšteno, institu ima pravo „da zadrži određene dijelove tijela, iz određenih slučajeva, radi dalje analize“.
Dakle, sigurno je da mozak, a možda i još neki dijelovi tijela nisu dopremljeni na sahranu u Požarevac.
ŠTA JE BILO U ZAVARENOM SANDUKU?
Tijelo Slobodana Miloševića, 14. marta, tri dana poslije smrti, preuzeo je sin Marko.
Grupa ruskih ljekara koji su doputovali sa njim odgledali su dio video-snimaka autopsije i pregledali tijelo, prije nego je prebačeno u limeni sanduk.
Marko Milošević je tada izjavio: „Moj otac nije umro, on je ubijen“.
I vratio se u Moskvu. Tijelo je odmah prebačeno na aerodorom u Amsterdamu, sanduk zavaren, i nakon carinskih procedura, redovnim letom upućeno u Beograd.
Sanduk su dočekali članovi Odbora sa sahranu koju su činili njegovi saborci iz Socijalističke partije, jer tadašnja vlast nije želeljela da organizuje zvaničnu državnu sahranu.
Članovi Odbora tada su medijima govorili da im je jasno i nedvosmisleno rečeno da se sanduk ne smije otvarati, a neki od njih otišli su i korak dalje: „U sanduku je možda nešto i bilo, ali sigurno je nije tijelo Slobodana Miloševića….“
GLOGOV KOLAC
Ostaje izjava Bate Živojinovića iz 2009. godine:
„Niko ga nije vidio mrtvog, a pogotovo mi Srbi. Nismo vidjeli ni fotografije. Njegov limeni sanduk nije otvaran. U Požarevcu je jedan član Otpora glogovim kocem probijao sanduk, ali ga nije našao. Mira, Marija i Marko nisu bili na sahrani. Ni u jednoj arhivi, dokumenatciji… nije zapisano da on leži mrtav u Požarevcu. Ne tvrdim da je živ, ali nemam dokaze ni da je mrtav. Bio sam na sahrni u Požarevcu, ali sanduk nije otvaran“.
Zaključio je tada poznati glumac i prijatelj porodice Milošević.
Bilo je i drugačijih mišljenja njegovih saradnika: „Postoje razne gluposti, ali zamislite da je otvoren kovčeg. Milošević je već osam dana mrtav“, rekao je novinarima televizije B92 Miloševićev saradnik i visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije Zoran Anđelković, 18. marta, na dan sahrane.
„Mi smo čak mislili da promijenimo kovčeg, ali pošto je vršena obdukcija, to je limeni kovčeg unutra“, zaključio je on.
Na sahrani u Požarevcu, u dvorištu porodične kuće, na kraju je bilo samo pedesetak ljudi.
Ostaje i misterija tadašnje ponašanja vladike Filareta.
On je, navodno, rekao da neće opelo obaviti nad krstom, već nad otvorenim sandukom.
Kako mu se nije moglo udovoljiti zahtjevu, otišao je sa sahrane.
TEORIJE ZAVJERE I EVENTUALNA ESHUMACIJA TIJELA
Prema teorijama zavjere, Slobodan Milošević nije umro u Hagu 2006. godine.
Jeste, kaže ta teorija, pet godina kasnije u Rusiji, gdje se nalazio poslije odlasaka iz Ševeningena.
Sahranjen je, prema toj interpretaciji, u predgrađu Moskve.
Na grobu je samo ploča bez imena.
Da bi se otklonile ove nedoumice, neki danas zagovaraju eshumaciju tijela kako bi se DNK-a analizom utvrdilo da li zaista u dvorištu porodične kuće počiva Slobodan Milošević.
U teoriji, samo porodica i državni organi Srbije mogu zahtijevati tako nešto.
Jedna od opcija, koja je zakonski izvodiva, ali praktično vrlo mala, je i to da eshumaciju može zatražiti i opština Požarevac jer je Milošević sahranjen mimo zakona i procedura.
Zakon propisuje da se posmrtni ostaci isključivo mogu sahraniti na groblju.
LIJEČENJE U RUSIJI
Četri mjeseca prije smrti Slobodana Miloševića, u Hag su stigili doktori iz Francuske, Rusije i Beograda.
Preporučili su liječenje u Rusiji, ali do njega nikada nije došlo.
Bilo je predloženo da se on liječi na poznatom specijalističkom institutu Bukuljev, ali Sud to nije prihvatio.
Mediji su primijetili da je nakon sahrane brat Slobodana Miloševiča, Borislav otišao u Moskvu – na Institut Bukuljev.
