Na ulazu u Gornje Podgradce iz pravca Gradiške, mjesto duge i bogate tradicije, sa lijeve strane je Sportski centar “Milutin Vučkovac” a u prvom susjedstvu, preko puta Osnovna škola “Doktor Mladen Stojanović”. Na školskom zidu je veliki mural Milutina Vučkovca a ispred škole bista Mladena Stojanovića. Podgradčani se diče dvojicom ljekara, čuvaju uspomenu na njih i prepričavaju, prenose na mlađe njihovu humanost i dobrotu.
Milutin Vučkovac bio je ugledni ljekar, profesor, humanista, senator Republike Srpske, fudbaler a iznad svega omiljen i poštovan. Često je govorio o Podgradcima i svome ratnom djetinjstvu.
– Pamtim svoj odlazak u logor, u proleće 1942. godine. Sve do prelaska Save, nisam se plašio, nisam shvatao šta nam se sprema. Kada su od nas, tu odmah preko velike rijeke, u Staroj Gradiški, odvojili djeda Milu, učinili su to veoma grubo a meni se srce steglo. Mnogo sam se uplašio, plakao, jer sam ostao bez svoga djeda, svoga zaštitnika – pričao nam je, prije dvije godine, doktor Vučkovac.
– Djedu sam bio mnogo privržen, vodio me svuda. Shvatio sam šta nas je snašlo. Patio sam za kućom, za svojim selom, za drvenim kolima u kojim sam se vozio, a djed vodio volove. Taj moj svijet kratkotrajne sreće, djelić lijepog djetinjstva se u trenutku razorio i nestao. Mnogo sam plakao, beskrajno tugovao – otvorio je dušu, pobudio u sjećanju davne ali nikad zaboravljene događaje iz svoga, ratom razorenog djetinjstva. Pričao nam je o sebi, svome kraju, logorskim patnjama.
Sjećam se, govorio je za Srpskainfo ugledni ljekar, kada je u Gornjim Podgradcima, u mome rodnom mjestu, gorjela pilana 1941. godine.
– To nam je tjeralo strah u kosti, a onda smo jednog dana sa majkom Draginjom krenuli u bijeg od ustaša. Čim smo stigli u Staru Gradišku, nakon što su ustaše otjerale djeda, razdvojili su djecu i žene od muškaraca. Kolona nejači zaustavila se u Jablancu, jednom od sabirnih centara jasenovačkih logora. Majke su djecu prehranjivale kuvanim i tucanim kukuruzima. U Jablancu su, potom, ustaše odvojile djecu od majki. Ta tuga pratila me i poslije, kada sam se u Jasenovcu rastajao od majke Draginje – pripovijedao je Milutin, kao da nam iščitava stranice romana, životne knjige pune tužnih, potresnih događaja.
Poslednji susret sa majkom
– Kada su me ustaše ubacile u stočne vagone i potjerali dalje, u Jastrebarsko, u drugi logor, zajedno sa sestrama Zorom i Jelisavetom, moja majka se kidala od bola, urlikala, gušila se u suzama. Tada sam je poslednji put vidio. Izgubila se među hiljadama nesrećnika, živih kostura u žici. Tovar, taj marveni voz pun djece krenuo uz zaglušujući huk i klepetanje željeznih točkova. To je bilo veoma teško vrijeme, bez vode, bez hrane, bez slobode. Bio sam skrhan bolešću i patnjom, tugovanjem za svojima, za roditeljima i rodbinom – pričao je iskreno, sa mnogo emocija, u pratnji sina Siniše kojem je mnogo puta ponovio istu priču. Želio je da se ona sačuva od zaborava.
1 od 3
– Nama, djeci, malim logorašima, voda je značila život, sve, patili smo zbog žeđi, sanjali kap vode i budili se, izlazili iz tog bunila žedni i gladni. Veliki je to teret, sjećanje koje me i sada, poslije toliko dana i godina, proganja, opsjeda, tjera moje misli u vrijeme pakla i užasa kojeg je teško opisati, prepričati mladim generacijama koji žive u sretno vrijeme – zabilježili smo riječi Milutina Vučkovca, koji je nizao riječi i rečenice u beskrajne, nikad dovoljno ili sasvim ispričane stranice svoga djetinjstva.
Pomoć Diane Budisavljević
Milutin Vučkovac je u ustaškim logorima proveo više od pola godine.
– Gledao sam kako moji vršnjaci umiru promrzli i neuhranjeni. Tek po izlasku Dnevnika Diane Budisavljević, saznao sam da je ona dolazila u Jablanac. Ona je pomogla mnogima da se spasu. U djetinjstvu sam spoznao razmjere zla i ljudske patnje.
– Pročulo se da će nas iz Jastrebarskog, gdje sam na kraju dospio poslije Jasenovca, iz logora izbaviti Diana Budisavljević. Ona je dolazila, popisivala i odvodila djecu na slobodu, u druge porodice, kućama, u internate, koje duda… Nekako u isto vrijeme, iznenadno, došla je moja strina Jovanka koja je dobila propusnicu, da svoju i djecu svoje rodbine izvede i vrati kući. Kada je vidjela mene, rekla je, ja ću tebe povesti, ali ne znam gdje ćeš biti, sve naše kuće su razorene. Nema ni tvojih, ni majke, ni tetke, ni djeda, nikoga nema. Ipak, našla mi je utočište u Podgradcima, u kući nekih rođaka koja nije bila zapaljena, i tako sam izašao iz logora. Hranio sam se voćem i šumskim plodovima koje sam nalazio u selu – ispričao nam je doktor Vučkovac.
1 od 3
Vraćali smo se, govorio je u svoja razorena sela, na spaljena kućišta, gdje smo ostajali, ložili vatru na tim ognjištima bez zaklona i krova, spavali pod stablima, jer nismo imali gdje i kuda. Po dozrelom voću se sjećao se odlaska i povratka iz logora.
– U logor sam otišao u junu 1942. godine, u vrijeme kada prve jabuke dospijevaju. Po tome sam zapamtio svoj odlazak isto kao i povratak kući, u jesen, gdje su me opet dočekale rodne voćke, puni voćnjaci jabuka koje niko ne sakuplja. Bilo je i mnogo grožđa, koje niko nije brao niti kosio travu, kao što se to čini u mirna vremena – detaljno je, slikovito Milutin Vučkovac, opisao svaki događaj, svaku emociju, svoje ratno djetinjstvo.
Milutinovo školovanje
Po završetku rata i života u domovima ratne siročadi, stalna težnja za njega bilo je školovanje. Medicinski fakultet završio je u Beogradu a kasnije i specijalizaciju iz oblasti ginekologije. Usavršavao se na klinikama u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Novom Sadu. Mnoge njegove kolege učile od primarijusa i doktora, profesora a iznad svega, dobrog čovjeka.
Dobitnik je mnogih priznanja, Plakete gradova Banjaluka i Gradiška za doprinos razvoju medicine, za humanost i napredak društvene zajednice. Najduže je živio na obalama Vrbasa, u Banjaluci, ali se često vraćao svojoj Kozari i Potkozarju, kako bi sa Podgradčanima, koji ga rado dočekuju, podijelio mnoge uspomene.
Prilikom dolazaka u rodne Podgradce, Milutin je redovno posjećivao spomenik “Ranjena ptica” na obližnjem Jokinom brdu, podignut u čast djece stradale u ratu. Tu je, po navici, stajao na straži u čast svojih vršnjaka koji se, kao piše na spomeniku, nisu vratili iz rata.
Fudbalski zanesenjak
Doktor Vučkovac je mnogo volio fudbal. U dresu FK „Sloga“ odigrao je više od 500 utakmica. Zato ovaj sportski centar nosi njegovo ime.
– Fudbal mi je davao snagu, volju, želju da pobijedim, da se stalno nadmećem. Nastojanje da uvijek, postavljene zadatke uradim što prije i što bolje, je tekovina iz djetinjstva, iz vremena kada sam sakupljao šljive, sijeno, nosio i cijepao drvo… U fudbalu sam stekao mnogo prijatelja, proputovao cijelu Krajinu, stigao u sva sela i gradove… Tokom studija u Beogradu, igrao sam u BSK. U velikom gradu prijatelji su me podsticali da pristupim velikim klubovima ali to nije bila moja preokupacija – govorio je Vučkovac rekavši da su se Podgradčani, poznati po oprečnim stavovima po mnogim pitanjima, bez izuzetka saglasili da sportskom centru daju njegovo ime.
Kada je stradao heroj Kozare doktor Mladen Stojanović, a bilo je to 1942. godine, Milutin Vučkovac je imao sedam godina. Godinama poslije, njegov ideal bili su kozarački ustanici, slobodarski kraj i medicina, vrijednosti koje je pronosio i čuveni Doktor Mladen.
Hrabrost i dobrota doktora Mladena Stojanovića
Mladen Stojanović je rođen 7. aprila 1896. godine u Prijedoru. Kao član KPJ bio je aktivan i prije početka Drugog svjetskog rata. U NOB je stupio 1941. a ubijen 1942. godine u selu Jošavka. Za narodnog heroja proglašen je 7. augusta 1942. godine.
Kao đak tuzlanske gimnazije pripadao je progresivnoj omladini, povezanoj s organizacijom Mlada Bosna. Nekoliko dana poslije atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu, 1914. godine austrijske vlasti zatvorile su Mladena u Tuzli. Suđenje je održano 1915. godine u Bihaću. Osuđen je na 16 godina zatvora, a njegov brat Sreten na deset godina. Kasnije je ipak amnestiran.
1 od 3
Vraćali smo se, govorio je u svoja razorena sela, na spaljena kućišta, gdje smo ostajali, ložili vatru na tim ognjištima bez zaklona i krova, spavali pod stablima, jer nismo imali gdje i kuda. Po dozrelom voću se sjećao se odlaska i povratka iz logora.
– U logor sam otišao u junu 1942. godine, u vrijeme kada prve jabuke dospijevaju. Po tome sam zapamtio svoj odlazak isto kao i povratak kući, u jesen, gdje su me opet dočekale rodne voćke, puni voćnjaci jabuka koje niko ne sakuplja. Bilo je i mnogo grožđa, koje niko nije brao niti kosio travu, kao što se to čini u mirna vremena – detaljno je, slikovito Milutin Vučkovac, opisao svaki događaj, svaku emociju, svoje ratno djetinjstvo.
Milutinovo školovanje
Po završetku rata i života u domovima ratne siročadi, stalna težnja za njega bilo je školovanje. Medicinski fakultet završio je u Beogradu a kasnije i specijalizaciju iz oblasti ginekologije. Usavršavao se na klinikama u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Novom Sadu. Mnoge njegove kolege učile od primarijusa i doktora, profesora a iznad svega, dobrog čovjeka.
Dobitnik je mnogih priznanja, Plakete gradova Banjaluka i Gradiška za doprinos razvoju medicine, za humanost i napredak društvene zajednice. Najduže je živio na obalama Vrbasa, u Banjaluci, ali se često vraćao svojoj Kozari i Potkozarju, kako bi sa Podgradčanima, koji ga rado dočekuju, podijelio mnoge uspomene.
Prilikom dolazaka u rodne Podgradce, Milutin je redovno posjećivao spomenik “Ranjena ptica” na obližnjem Jokinom brdu, podignut u čast djece stradale u ratu. Tu je, po navici, stajao na straži u čast svojih vršnjaka koji se, kao piše na spomeniku, nisu vratili iz rata.
Fudbalski zanesenjak
Doktor Vučkovac je mnogo volio fudbal. U dresu FK „Sloga“ odigrao je više od 500 utakmica. Zato ovaj sportski centar nosi njegovo ime.
– Fudbal mi je davao snagu, volju, želju da pobijedim, da se stalno nadmećem. Nastojanje da uvijek, postavljene zadatke uradim što prije i što bolje, je tekovina iz djetinjstva, iz vremena kada sam sakupljao šljive, sijeno, nosio i cijepao drvo… U fudbalu sam stekao mnogo prijatelja, proputovao cijelu Krajinu, stigao u sva sela i gradove… Tokom studija u Beogradu, igrao sam u BSK. U velikom gradu prijatelji su me podsticali da pristupim velikim klubovima ali to nije bila moja preokupacija – govorio je Vučkovac rekavši da su se Podgradčani, poznati po oprečnim stavovima po mnogim pitanjima, bez izuzetka saglasili da sportskom centru daju njegovo ime.
Kada je stradao heroj Kozare doktor Mladen Stojanović, a bilo je to 1942. godine, Milutin Vučkovac je imao sedam godina. Godinama poslije, njegov ideal bili su kozarački ustanici, slobodarski kraj i medicina, vrijednosti koje je pronosio i čuveni Doktor Mladen.
Hrabrost i dobrota doktora Mladena Stojanovića
Mladen Stojanović je rođen 7. aprila 1896. godine u Prijedoru. Kao član KPJ bio je aktivan i prije početka Drugog svjetskog rata. U NOB je stupio 1941. a ubijen 1942. godine u selu Jošavka. Za narodnog heroja proglašen je 7. augusta 1942. godine.
Kao đak tuzlanske gimnazije pripadao je progresivnoj omladini, povezanoj s organizacijom Mlada Bosna. Nekoliko dana poslije atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu, 1914. godine austrijske vlasti zatvorile su Mladena u Tuzli. Suđenje je održano 1915. godine u Bihaću. Osuđen je na 16 godina zatvora, a njegov brat Sreten na deset godina. Kasnije je ipak amnestiran.
