Vidovdan je praznik koji je nastao u čast starog slovenskog boga Svetovida, u kog su naši preci vjerovali prije primanja hrišćanstva.
U narodnim predanjima, Svetovid liječi od očnih bolesti i omogućava slijepima da progledaju, pa se Vidovdan smatra i praznikom koji “otvara oči”.
Zbog svevideće moći ovog staroslovenskog božanstva Vidovdan važi za dan proricanja i gatanja, najčešće uz pomoć trave vid, poznate u narodu i kao vidac, vidić, vidovka ili vidovčica.
Jedan vijekovima star ritual izvodio se upravo u noći prije Vidovdana. Naime, vjeruje se da vidova trava, koja se od davnina smatrala biljkom za gatanje, djevojkama u san dovodi budućeg muža. Ali, i udate žene trebalo bi da oprobaju trik sa vidovom travom.
Pošto oko Vidovdana rastu dvije vrste travčica: vidovčica – crvenog i malog cvijeta i modra vida, sličnog cvijeta. Treba ih pronaći obje, ubrati i staviti pod jastuk.
Udate žene, šta sanjaju te noći to će im se i desiti.
Međutim, za djevojke važi drugo vjerovanje. One bi trebale vidovu travu, parče hljeba i malo soli da stave pod jastuk. Prije nego što legnu, treba da izgovore:
“Vide, Vide! Tako ti soli i hljeba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen. Neka mi izađe na san.”
Vidova trava pomoći će mladim neudatim djevojkama da kroz vrlo kratko vrijeme upoznaju budućeg muža.
Prije spavanja, izgovorite: “Sveti Vide neviđeni, dođi dragi suđeni, dođi noćas u moj san, dođi na moj prvi sastanak.”
Te djevojke, kako se vjeruje, će već u narednih nekoliko dana upoznati budućeg muža.
Jedna verzija ove bajalice spominje i djetelinu sa četiri lista: “Ako je daleko – evo mu djetelina od četiri krila neka k’ meni doleti”.
Takođe, vjeruje se da na Vidovdan treba ustati prije zore i, gledajući prema Suncu, reći: “Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!”
Na Vidovdan “se valja” da se svaki član domaćinstva u zoru umije vodom vidovkom, za koju se vjeruje da može da iscijeli mnoge rane i bolesti. U selima pod Fruškom gorom, na primjer, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: “Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima video, to ja rukama stvorio.”
Na Vidovdan se gleda i kakvo je vrijeme:
Ako ovog dana bude vedro, svu odjeću treba iznijeti napolje da se provjetri i napuni dobrom energijom. Ako bude oblačno, potrebno je prekrstiti oblake, pa će i kiša koja padne biti blagotvorna i dobra za usijeve.
Tek 1892. godine Srpska pravoslavna crkva je Vidovdan prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove njegovala. Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vijekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.
Stari vole da pričaju i tako oživljavaju sjećanja na kneza Lazara i junake poginule na Kosovu. U nekim krajevima se zadržao običaj da se ostaje budan kako bi se gledalo u rijeke koje, tačno u ponoć, postanu crvene u znak sjećanja na mnoge srpske borce, od Kosova do danas, koji su pali u borbi za otadžbinu.
Na ovaj dan se ne igra i ne pjeva u znak poštovanja prema mrtvima, piše Magazin Novosti.
Na Vidovdan se izbjegava svaki rad. Sa druge strane, “valja se” da se jede zrelo voće. U Kačeru podno Rudnika na Vidovdan su iznošene i kese s novcem – da se vidi i izbroji ko je koliko u prethodnoj godini postigao.
