Sutra slavimo svete Anikita i Fotija, koji su preživjeli brojne muke koje im je prirodio car Dioklecijan.
Car Dioklecijan posjetio je jednom grad Nikomidiju sa zlim umišljajem, da tu potpuno istrijebi hrišćane. Kad je počeo bezdušno da muči hrišćane pojavio se pred njim sveti Anikita, jedan od gradonačelnika, i počeo neustrašivo da ispovijeda pred carem svoju vjeru u Hrista. Osim toga rekao je za statue idola da su gluvo i nijemo kamenje i da je klanjanje njima nedostojno razumnog čovjeka.
U tom času Herkulov hram pade. Fotije, srodnik Anikitin, videći čudesa i trpljenja Anikitina, poljubi Anikitu, objavi sebe za hrišćanina i doviknu caru: “O idolopokloniče, postidi se, bogovi su tvoji ništavila!” Car naredi, da ga odmah mačem posijeku.
No dželat dignuvši ruku na Fotija svetog sam sebe udari mačem i umre. Poslije dugih muka baciše ih obojicu u tamnicu, gdje tamnovahu tri godine. Tada ih izvedoše, zažariše ogromnu peć i baciše ih u oganj. Mnogi drugi hrišćani, ljudi, žene i djeca svojevoljno uđoše s njima u oganj. I iz ognja ču se molitva hrišćana, kojom blagodarahu Bogu za smrt mučeničku. Postradaše svi oko 305 god. Sv. Anikita i Fotije prizivaju se u molitvama pri jeleosvećenju i vodoosvećenju.
Ove riječi se sutra obavezno izgovaraju: – Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi vijenac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobijediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: Njihovim molitvama spasi duše naše, piše Kurir.
Uz to još Anikita izobliči idole kao gluvo i nijemo kamenje, kojima klanjati se nedostojno je razumna čovjeka. Razjaren car naredi, te mu jezik odsjekoše. No Anikita silom Božjom i dalje govoraše. Tad pustiše lava na njega, no lav se umiljavaše oko njega.
