Škole u seoskim sredinama su najbolji pokazatelj demografske slike i odliva stanovništva usljed migracija i negativnog prirodnog priraštaja. U Republici Srpskoj, BiH i regionu zadnjih godina više je umrlih nego rođenih, a migracije stanaovništva idu u dva pravca, iz sela u gradove i u druge zemlje. U mnogim seoskim školama u Republici Srpskoj u zadnjih 20 godina broj učenika je prepolovljen. Takva sudbina zadesila je i OŠ „Ćirilo i Metodije“ u Trnopolju, koja ima područna odjeljenja u Donjem Petrovom Gaju, Gornjim Garevcima i Jarugama. „Poređenja radi, školske 2000/2001. godine škola je brojala 436 učenika raspoređenih u 24 odjeljenja. Od toga, osam odjeljenja je bilo predmetne nastave, a 16 odjeljenja razredne nastave. Deset godina kasnije, školu je pohađao 231 učenik u 17 odjeljenja. Pet odjeljenja predmetne nastave i 12 odjeljenja razredne nastave. Ove školske godine imamo 87 učenika, koji su raspoređeni u 13 odjeljenja. Četiri odjeljenja predmetne i devet odjeljenja razredne nastave“, kaže Miloš Radanović, direktor ove škole. „Sve je manje novorođene djece, to je znak za uzbunu jer se selo nepovratno gasi“, dodaje on.
Osnovna škola „Petar Petrović Njegoš“ u Busnovima, sa područnim školama u Rakelića Lugu, Krivaji, Gornjoj Marićkoj i Tomašici, doživljava još težu sudbinu jer je za dvije decenije ukupan broj učenika smanjen tri puta, a broj upisanih prvačića više od pet puta. Smanjivanje broja učenika prosvjetnim radnicima smanjuje i broj časova, zbog ćega je sve teže ostvariti normu i zaraditi punu platu. „U školskoj 2001/2002. godini ukupno je bilo 225 učenika. U toj školskoj godini upisano je 50 prvačića. Danas imamo ukupno 85 đaka i devet prvačića, računajući i područne škole. Osim jednog ili dva predmeta ovdje kod nas nema nastavnika sa punom normom.Uglavnom dolaze na dopunu iz drugih škola, da dopune dva, četiri, osam ili deset časova maksimalno, kako koji predmet“, ističe Goran Brkić, predsjednik Školsksog odbora.
Prosvjetni radnici kažu da je jedina prednost smanjivanja broja učenika u seoskim sredinama mogućnost da se više posvete individualnom radu sa učenicima. „Sve drugo nam donosi egzistencijalne probleme i neizvjesnost“, kaže dugogodišnja učitejica Marijana Jokić i dodaje da društvo treba više da se uključi u očuvanje seoskih sredina i škola u njima. „Naravno da smo zabrinuti za egzistenciju. Smanjenjem broja učenika, smanjuju se i nama radni sati. Alarm je upaljen već odavno, pogotovo za ove male škole. I naravno da bi i država i naši predstavnici i rukovodioci trebalo da povedu malo više računa i o ovim ruralnim sredinama gdje je mali broj učenika. Treba više pažnje posvetiti ovim manjim školama, kojima naravno mnogo veći problem predstavlja ta demografska slika i odlazak stanovništva“, kaže Jokićeva.
U Gradskoj upravi kažu da lokalna zajednica nizom mjera pokušava da poboljša demografsku sliku i pronatalitetnu politiku. „U školama gdje se smanjuje broj učenika pokušavamo da poboljšamo materijano tehničke uslove za rad, kako učenici i nastavnici ne bi imali osjećaj manje vrijednsosti“, kaže Olivera Brdar Mirković, naćelnik Odjeljenja za obrazovanje, zdravstvo, socijalnu zaštitu, pronatalitetnu i demografsku politiku. Ona dodaje da se u saradnji sa resornim ministarstvom uvijek traži način da se nastava odvija i u onim sredinama gdje je minimalan broj učenika. „Ove godine je to bio slučaj sa područnim odjeljenjem u Petrovom Gaju, gdje su ostala samo tri učenika.U saradnji sa Ministarstvom prosvjete i kulture našli smo rješenje da škola i u ovoj školskoj godini ima nastavni proces. Na osnovu egzaktnih podataka koje dobijemo iz našeg matičnog ureda, jasno je da će već dogodine taj broj učenika biti veći. Radimo sve što možemo da se seoske škole ne zataraju jer je poslije teško obezbijediti potrebne uzslove za ponovno otvaranje“, naglasila je Brdar Mirković.
Migracije stanovništva redovna su pojava, a na našem podneblju pojačavaju ih nizak standard i nemogućnost bilo kakvog ozbiljnijeg planiranja budućnosti. Savremeni način života u brojnim zemljama donosi i sumornu istinu da je mrtvačkih sanduka više od novorođenih dječijih kolijevki. Sve to smanjuje broj učenika, pogotovo u seoskim sredinama. Kako će i koliko osnovnih škola ostati i opstati u narednom periodu u pojedinim prijedorskim seoskim sredinama, niko pouzdano ne zna. Ono što se pouzdano zna to je da kada se jednom škole ugase, u život se više ne vraćaju i dječija graja u njima ostaje samo nečija uspomena.
