Mladen Svitlica imao je osam godina kada je 1993. godine sa roditeljima, u spašavanju žive glave, došao u Prijedor. Zavolio je novu sredinu i grad koji mu je pružio utočište. Zavolio je i odbojku. Sjeća se da su tih godina u Prijedoru odbojku pokrenuli Sreto Milosavac i nastavnik Zdravko Pejaković.
„Ozbiljnija odbojkaška priča počela je kada je Vlado Vuković osnovao klub. Prešli smo kod njega da treniramo i počelo je da se širi naše malo društvo“, prisjeća se Svitlica odbojkaških početaka.
Kada je imao 16 godina, nastupio je za seniorski tim Odbojkaškog kluba „Prijedor“. Bila je to Druga liga Republike Srpske, a on ni slutio nije da će jednog dana otići daleko i od svog drugog rodnog grada, i tamo daleko biti uspješan trener.
„Prije osam godina otišao sam na Island. Tamo je bio brat moje supruge, njemu se svidjelo, krenuli smo i mi. Pošao sam za boljim životom i dopalo mi se na Islandu. Ljudi su dosta opušteni, njima je glavna parola ‘no stres’, drugačiji mentalitet i kultura od onoga što smo mi naučili, ali meni generalno odgovara, ja sam se pronašao tamo i zadovoljan sam“, kaže Svitlica.
Kada je kretao za Island, ni u rezervnim planovima nije imao namjeru da se bavi odbojkom, ali život i sudbina kockice poslože drugačije. Prvo se zaposlio u fabrici školjki, a poslije u fabrici kavijara. Bavio se sportom, ali ne odbojkom. Njegov prijatelj, jedan mladi Islanđanin, promijenio mu je tok života i životnog puta.
„Rekreativno smo igrali fudbal, a s nama je bio i moj prijatelj Islanđanin koji je trenirao odbojku. Znao je da i ja volim odbojku i rekao mi je da im je potreban trener. Godinu dana me ubjeđivao da im se pridružim, ali nešto mi nije dalo da krenem u tom pravcu. Jednog dana mi kaže da su ostali bez trenera i pita me da li bih došao na razgovor sa direktorom kluba. Nakon nekoliko dana, u meni se prelomilo, otišao sam na razgovor, dopala im se moja vizija treninga i postepenog napredovanja kluba i krenula je moja nova životna i sportska priča“, prisjeća se Svitlica vremena kada ga je nešto vuklo da se odbojci posveti kao trener.
NJegova posvećenost donijela je i rezultate. Za nekoliko godina, sa klubom koji trenira, iz sedme je stigao u prvu ligu. Ostalo je još ono najjače takmičenje, to je premijer liga, a Svitlica kaže da će i on i igrači dati sve od sebe da se uključe i u to društvo najboljih. Odbojkaški klub u kojem je Svitlica trener zove se „UMFG“, nalazi se u gradu Grundafjorduru i ima sve selekcije. Ima i brojne rezultate.
„Ja sam trener svih selekcija. Što se tiče nekih rezultata, pošto imamo ženski seniorski tim, od pete ušli smo u prvu diviziju. Prošle godine smo 16 utakmica pobijedili i izgubili samo jedan set, što je napravilo veliki odjek na Islandu. Imam dvije djevojčice od 14 godina koje igraju u prvom timu, koje su krenule sa 10 godina kod mene. Jedna će sad biti i reprezentativka, što je baš rezultat, za njih, klub i grad. Na posljednjem prvenstvu, dječaci do 12 godina bili su viceprvaci, djevojčice do 12 godina su treće mjesto. Djevojčice do 14 godina su bile peto mjesto, od 16 ekipa isto dobar rezultat. Prethodne godine bili smo prvaci do 12 godina u svim kategorijama, do 10 godina u svim kategorijama, do 14 godina viceprvaci, tako da imamo rezultate“, nabraja Svitlica neke od najvažnijih rezultata.
Mnogo vremena i truda uložio je u samog sebe da bi postao uspješan i omiljen trener na Islandu. Pokazao je kako se radom i upornošću dolazi do uspjeha i kako čvrsta volja, dobra organizacija i jasan cilj ruše brojne prepreke. Islanđani su drugačijeg mentaliteta od našeg, a Svitlica o tome iznosi svoja zapažanja:
„Od početka su me prihvatili. Kad je neko dobar prema njima i kad neko nešto vrijedi, kad ne kvari njihove vrijednosti, oni će ga prihvatiti kao svog, sve dok ne počne mimo njihovih pravila. I dan-danas podršku imam od svakog člana, od roditelja, grada. Oni kao nacija nisu, poput nas, zaluđeni treninzima. Nama sa ovih prostora trening je sve, a utakmica više finalni proizvod. Njima je to vid zabave. Jesu oni profesionalni, njima reci, rade to i to, oni će do maksimuma to raditi, ali ne shvataju bit zašto je to potrebno uraditi. Njima je to nekad kao vid kazne. Takav je mentalitet. Mi smo totalno drugačiji. Nama je trening, trening, trening, a utakmica je finalni proizvod. Oni vikendom odmaraju i ne žele treninge. Svi familijarno odlaze, putuju, odmaraju. Trebalo mi je vremena da naviknem na to, jer u sredini iz koje sam došao, vikendom, pogotovo subotom, bili su glavni treninzi.“
Mladen Svitlica ima dva sina. Stariji polazi u treći razred desetogodišnje osnovne škole, a mlađi dvoipogodišnjak ide u vrtić. Supruga radi u obrazovanju, a zajednička ljubav su im i putovanja. U ekipi je od dvadesetak Prijedorčana koji svake godine proputuju različite svjetske destinacije.
