“Tretiram učenike kao sebi ravne. Sa druge strane, autoritet je nužan da bi se održao red i disciplina, tako da bi učenici znali šta se od njih očekuje. Najveći izazov je u pronalasku ravnoteže između ta dva aspekta, ali to postižem stvaranjem jasnih granica”, rekao je za “Kozarski vjesnik” Ilija Rončević, koji je na sjednici Nastavničkog vijeća proglašen najbolјim profesorom u Mašinskoj školi.
Koliko Vam znače nagrade? Ranije ste bili “superprofa”, po izboru đaka, a sada najbolјi radnik. Koje su to osobine koje, po Vašem mišlјenju, treba da ima dobar profesor?
– Nagrade meni, kao i svima, znače mnogo, pogotovo ako one dolaze od radnih kolega i učenika. To je potvrda da radite ispravno i dobro, i da oni koji su uz vas to vide i cijene. Sa druge strane, svjestan sam da je ovo nagrada za cijeli kolektiv. Ponekad se šalim da je ovo kao loto. Ja sam „izvučen“ ove godine, a to su mogli biti i Rajko, Mile, Slobo, Vlado, Bilјa pa i mlađi; Marija, Aco, Jelena, Zorica… Slobo je već dva-tri puta dobio nagradu za profesora godine, a ostali čekaju neku narednu godinu. Bitno je da se podržavamo, sarađujemo i što kvalitetnije prenosimo znanje učenicima i pokušamo ih ujedno i vaspitavati.
Omilјen među učenicima i kolegama
Malo da pojasnite svoj pristup nastavi, radu s učenicima i čemu ih učite, odnosno konkretnije na šta se odnosi grupa predmeta koju predajete?
– Predajem mašinsku grupu predmeta. Ove godine predajem devet, dok sam u karijeri predavao preko 50 predmeta. Imamo četverogodišnja i trogodišnja zanimanja, kao i četiri struke (mašinstvo i obrada metala, saobraćaj, šumarstvo i obrada drveta i geologija, rudarstvo i metalurgija). Pristup nastavi mi je vrlo jednostavan, pokušavam učenicima prenijeti osnove iz predmeta koje im predajem, a istovremeno obraćam pažnju i na vaspitanje. Najveći problem je kako ih animirati i zainteresovati za gradivo koje učimo. U zavisnosti od predmeta koji predajem, koristim razne tehnike; klasična predavanja, prezentacije, očiglednu nastavu pomoću mjernih instrumenata, maketa, modela, slika, mašina i uređaja, a ponekad ih vodim i u radionice gdje im pokazujem praktične stvari. Spajamo teoriju s praksom. Nalazimo se u vrlo teškim i izazovnim vremenima, tako da će nastava u skoroj budućnosti morati da se prilagodi uslovima. Isto tako primjećujem da je uloga porodice sve manja, kućni odgoj se ne uči u školi. Moraćemo se resetovati na fabrička podešavanja, vratiti se na stari odgoj, tradiciju, poštovanje, empatiju, bonton… Ili biti malo mudriji, pa učiti od onih koji su odmakli od nas, prvenstveno u kulturi. Internet je fenomenalna stvar, i svuda je oko nas. Sve više se govori o vještačkoj inteligenciji. Međutim, za nas u prosvjeti, to može biti i problem, smetnja. Djeca su postala zavisna od mobilnih telefona, te u svakom trenutku gledaju u telefone, kao da će nešto propustiti. Imaju kratku koncentraciju i malo šta im može zaokupiti pažnju, te smo mi kao profesori suočeni sa raznim izazovima koji se tiču toga kako zainteresovati učenike za svoje predmete i učiniti ih zanimlјivima.
Na glasu ste kao omilјen među učenicima, ali i sa autoritetom. Koliko je zahtjevno postići taj balans?
– Mislim da je izuzetno važno izgraditi međusobno povjerenje i poštovanje, kako između učenika, tako i između mene i njih. Trudim se osluškivati njihove potrebe, biti pristupačan i stvoriti ugodnu atmosferu u učionici. Ne razmišlјam i ne planiram da budem omilјen; to dođe ili ne, kao poslјedica odnosa sa učenicima. Tretiram ih kao sebi ravne. Sa druge strane, autoritet je nužan da bi se održao red i disciplina, tako da bi učenici znali šta se od njih očekuje. Najveći izazov je u pronalasku ravnoteže između ta dva aspekta, ali to postižem stvaranjem jasnih granica. To je stalni proces koji zahtijeva mnogo strplјenja i prilagođavanja, ali kad učenici osjete da se njihovi napori i ponašanje prepoznaju i cijene, povjerenje i autoritet dolaze prirodno.
Smatrate li da se dovolјno vodi računa o zahtjevima tržišta rada prilikom kreiranja obrazovne politike?
– U zadnjih 10-15 godina upisujemo učenike u saradnji sa lokalnom zajednicom i tržištem rada. Gledamo šta su potrebe tržišta i firmi u okruženju. Tako upisujemo i deficitarna zanimanja. Prije pet godina izvršili smo upis novog zanimanja; alatničar, za koje je firma koja je otvarala pogon u Prijedoru, “Kolektor”, imala potrebu za radnicima i obećala zaposlenje učenicima. Učenici su izvodili praksu kod njih i ostvarili smo odličnu saradnju. Problem je što nam se smanjuje broj djece koja završavaju osnovnu školu. Tako smo „izgubili“ 5-6 razreda u poslјednjih par godina, te se moramo prilagoditi i korigovati upisnu politiku.
Rončević sa najnovijim priznanjem
U Mašinskoj školi su se, poslјednjih godina, iskristalisala pojedina zanimanja koja su danas veoma tražena, kao što je tehničar CNC tehnologija. Kakvo je bilo Vaše iskustvo tokom školovanja u poređenju sa popularnošću nekih današnjih zanimanja?
– U poslјednje vrijeme veoma traženo i popularno zanimanje je CNC operater. Firme u bliskom i širem okruženju nabavlјaju CNC strojeve pa se pojavio pojačan interes za to zanimanje. Pored redovnih učenika, poslјednjih par godina imamo i saradnju sa Razvojnom agencijom “PREDA”, gdje vršimo prekvalifikaciju polaznika drugih zanimanja u CNC operatera. Obuka traje šest mjeseci, a obuhvata teorijsku i praktičnu obuku polaznika. Obuka je besplatna i u svakom ciklusu bude 15-20 polaznika. Redovni učenici uče mnogo više i duže, i teoriju i praksu, te imamo tri mašine u školi, kao i dva simulatora gdje učenici imaju priliku za samostalan rad na CNC mašinama. Po potrebi učenici odlaze i u firme gdje imaju praktičnu nastavu.
Vaše mišlјenje o praktičnoj nastavi? Da li se danas o tome vodi dovolјno računa?
– Praktična nastava u zanatskim školama je vrlo važan segment. Prije 10-ak godina, uprava Mašinske škole, na čelu sa pokojnim bivšim direktorom Zdravkom Kovačevićem, prepoznala je priliku da sarađujemo sa agencijom GIZ, koja je implementirala dualno obrazovanje u školi. Naša škola je jedna od šest škola iz BiH koje su ušle u ovaj projekat. Profesori mašinske grupe predmeta su se uklјučili u taj projekat i na osnovu njega smo dobili CNC mašine, simulatore, mjerne alate, ispitne stolove, aparate za zavarivanje, edukacije iz raznih premeta, knjige… Isto tako, zahvalјujući upravi, ušli smo u projekat kratkoročne mobilnosti preko Privredne komore Republike Srpske, gdje smo u nekoliko navrata vodili djecu u Novi Sad, Beograd, Polјsku i Budimpeštu. Učenici su boravili u ovim gradovima od 15 do 30 dana i obavlјali praksu u uspješnim firmama. Budući da sam imao priliku i privilegiju da i sam budem u pratnji učenika na ovim razmjenama, mogu da kažem da su iskustva veoma pozitivna, te da bismo svakako trebali nastaviti sa ovom izuzetnom saradnjom.
Ovu priliku bih takođe iskoristio da se zahvalim vama, “Kozarskom vjesniku”, na prostoru da promovišem našu Mašinsku školu.
