Mjesto koje govori tišinom. Mjesto najstravičnijih i najmonstruoznijih zločina u istoriji čovječanstva. Mjesto pogroma srpskog, jevrejskog i romskog naroda. Grad mrtvih, Donja Gradina – najveće stratište sistema koncentracionog logora Jasenovac.
700.000 hiljada duša nečovječno je i zvjerski na najmanje 57 načina mučeno i ubijano u logoru smrti.500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja, 127.000 antifašista svi su oni ustašama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bili krivi zato što su to što jesu – Srbi, Romi i Jevreji. Ni djeca nisu bila pošteđena, pobili su ih 20.000.
Pakao je počeo 10. aprila 1941. kada je i proglašena NDH. Taj pakao preživio je kao osmogodišnje dijete u logoru Jasenovac Mile Vukmirović. Danas ima devedeset jednu godinu. Šta je jasenovačka muka, strahote, traume, jad i tuga osjetio je na svojoj koži. Ni deseta decenija koju gazi nije i neće nikada izbrisati ta sjećanja. U logoru je završio tako što su ih Nijemci pješke otjerali u Gradinu. Pamti kako su ustaše dolazile sa puškama i odvodili ljude a sve pod krinkom postrojavanja, prenosi ATV.
– Ima neke stvari ljudi i ne znaju, oni su nas dotjerali u Dubicu, nas su skrenuli za Gradinu a drugu turu uz Unu, tu je bio Miljan Miljaković. Onda dalje pretjeraju preko Une u Hrvatsku, desno kroz selo same ustaše bile su, onda uz Unu u tom stroju je bila Dragica Kolar i onda Baćin selo same ustaše i onda opet dalje za Cerovljane i sad jednu djecu odvajaju sa Sisak i Jastrebarsko a žene u Jasenovac. Pošto je u Jasenovcu bilo puno pa nije moglo više ni primiti onda su jedni odmah otjerani za Slavonska. Ja sam bio tamo na kapiji, oni svaki dan, maltene odvode a ovi su govorili postrojavanje, ja nisam znao šta je, jesu tamo postrojavali. Dođu u stroju njih jedno šest sa puškama i jedan sa pištoljem kraj njih i uđe unutra i kaže ti, ti, ti, ajde i ne vraćaju se nikada. Dovode otuda i ovdje kopaju raku, tu ih pobiju naveče, sutra druga tura ide, on njih zatrpava eto Bog zna koliko ih je – priča Mile Vukmirović, preživjeli logoraš Jasenovca (840 4392).
1 od 2
Dijete je bio danas osamdesetosmogodišnji Slavko Milanović, rodom iz sela Međeđa. Od 1941. već su, priča, počela bježanja od ustaša. Sa nepunih šest godina zajedno sa sestrom i majkom završio je u Jasenovcu. Baš kao i Mile nagledao se mnogo strahota.
– Znali su da tuku u onom stroju ako je neko trebao da izađe lijevo, desno, da uzme vode u onoj barici bilo. Moju strinu su ubili kundakom, onda bilo je pred noć da su neki bježali iz toga ali nisu htjeli da hvataju već su pucali iz pištolja i puške i dotjerali nas do Cerovljana, gdje je željeznička stanica to je centar gdje su okupljali zarobljene Srbe i onda su liferovali, jedne su stavljali u vagone prema Gradiškoj, druge prema Sisku, Zagrebu i prema Njemačkoj. U jednom vagonu do nas bila je moja tetka, rođena sestra moje majke imala dijete od tri godine i dijete su joj uzeli u Sisku a nju su odveli u Njemačku na rad. Nas su vratili u te vagone i iskrcali nas na čistu ledinu pod vedro nebo u Jasenovcu dolje dio prema istočnim kapijama tu smo negdje oko 25 dana bili – prisjeća se Slavko Milanović, preživjeli logoraš Jasenovca (840-4399).
Gladovalo se, vode nije bilo, prisjećaju se Mile i Slavko. I to je bio samo jedan od načina ustaških mučenja. Ono što nijedno dijete ne bi trebalo da doživi, doživjeli su upravo oni. Kada dođe kazan sa hranom niko mu nije smio prići.
– Sestra jedna Rada umrla je sa dvije godine. Stana sa šest godina, a sestra Dušanka žmiri i viče još vode. A Nada moja zamrla je više ne viče ništa. Moja mama digla ruke u vis i kaže ‘O Bože ima li te igdje da tu djecu spasiš’, ja sam se otrgao od nje, jedni sjede, jedni stoje, jedni leže odem kod tog ustaše i dobijem vode i spasem ih – priča za Dosije Mile Vukmirović, preživjeli logoraš Jasenovca (840 4392).
– Duga je priča, nije bilo za jesti, trava je počupana, žile smo jeli, jednom su svega skuhali pasulj. Drugo moja mati je imala brašna u torbi projinog i soli na dlan to smo lizali malo vode a tetka je imala darove, djevojka bila, 19 godina i dozvolili su oni Hrvati da donose samo hljeba do žice i pruže a logorašica koja je imala vrijednu stvar ona otišla tamo i dala kroz žicu a ova od nje dobila hljeba. Majka je pomalo samo hljeba davala da bi preživljavali dan za dan – dodaje Slavko Milanović, preživjeli logoraš Jasenovca (840-4399).
