Stevo Vrač, bačvar koji živi u Gornjim Garevcima kod Prijedora, čitav radni vijek bavio se ovim zanatom, a njegove rukotvorine, kako kaže, danas se mogu naći u gotovo svim zemljama svijeta.
Iako je poslije njega na prostoru bivše Jugoslavije zanat izučio samo jedan majstor, koji trenutno radi u Daruvaru u Hrvatskoj, Stevo Vrač slijedeće godine planira da prestane s radom.
“Moram biti iskren, pomalo i prestajem, 68 mi je godina i moram prestati to da radim. Ne može se raditi cijelog života, mislim da ću iduće godine do 1. maja sve ovo završiti što sam započeo”, rekao je Vrač.
Kuću Steve Vrača u Gornjim Garevcima lako je prepoznati, zbog brojnih ukrasa i skulptura u dvorištu, ali i same kuće na kojoj prevladava drvo. Pored kuće parkiran je automobil marke vartburg, koji je Stevo “doradio”, odnosno stavio mu je drvene dijelove, a umjesto sjedišta postavio drvene klupe.
Ispričao je da je napravio tri ovakva automobila, samo kako bi dokazao da se stari automobili nakon malih popravki mogu voziti još deset do 15 godina. Želio je i da njegov automobil izgleda drugačije.
Bačvarski zanat počeo je da uči 1964, kod jednog Mađara u Daruvaru, gdje je, prema Stevinim riječima, centar čuvenog slavonskog hrasta lužnjaka koji je najbolji za proizvodnju hrastovih bačvi za razna pića. Na kraju trogodišnje obuke počeo je raditi za bačvariju “Javor”, ali se nakon kratkog vremena odlučio da kod kuće otvori radnju.
“Uvijek sam želio da radim neke male bačvice koje se nisu mogle raditi u bačvariji, jer tu su se radile malo veće bačve, ajmo reći od 50 do 30.000 litara”, prisjeća se on.
Počeo je da pravi bačvice od 5 do 30 litara, a sarađivao je sa mnogim firmama na području bivše Jugoslavije. U ratu je izbjegao u Gornje Garevce i nastavio da se bavi istim poslom.
“Tajna je, da se dobro zna tehnologija drveta, jer bit je dobro materijal izrezati, kako mi to kažemo u radijalni rez ili cijepati drvo po žici. Kada se bačva savija ili mota to se radi na vatri. Važno je da vatru morate osjetiti uhom i vidom, da je ta vatra dovoljno jaka”, otkrio je Stevo Vrač.
Navodi da je većina drugih bačvara trenutno priučena, nisu prave zanatlije, a najviše mu smeta kada vidi da neko bačve pravi od daske.
“Daske se ne mogu nikako koristiti za dužice, to su dva različita pojma. Dužica da bi se dobila uzima se trupac koji se reže pravilnim načinom rezanja, zatim što je najbitnije moraju se uvitliti, tj. složiti u jedan vitao, ali vani, gdje na njih dolazi sunce, kiša, vjetar, sve elemenatrne nepogode kako bi taj materijal odradio na sve strane da poslije ne bi došlo do motanja i savijanja. Takvim načinom sušenja vlakna drveta koja su vrlo važna za savijanje dužice ostanu mekana i elastična da bi se duga mogla motati i da ne bi pucala. Daska koja se suši u hangarima, pod krovovima, to je samo daska. Ona kad je režete izgleda kao čelik”, kaže ovaj majstor.
Baš zbog toga kubni metar dužica, i to od slavonskog hrasta lužnjaka, košta 3.900 KM, dok se ovakav materijal u BiH ne može ni nabaviti.
Osim drveta, za kvalitet bačve važni su i obručevi, za koje Stevo kaže da se uvijek mora koristiti toplo valjana traka, jer će samo ona “disati kako i bačva radi na različitim temperaturama”. Važno je i da obruč ne bude predebeo, dok je širina precizno propisana u odnosu na dio bačve na kojem se obruč nalazi.
Osim bačvi, Stevo Vrač pravi i ploske, tradicionalne drvene flaše, različitih veličina, od onih u koje može stati pola litre do velikih, zapremine 32 litre. Ploske pravi, ali ih ne rezbari, jer je prema njegovim riječima u pitanju “malo veća umjetnost”, pa ukrašavanje plaća profesionalcu za duborez.
Upravo po ploskama i malim bačvama Stevo se proslavio još u bivšoj Jugoslaviji. Pošto je sarađivao sa Narodnom radinosti Beograd saradnici Josipa Broza Tita primjetili su njegove radove, pa su osim kod Tita njegove ploske završile i kod Gamala Abdela Nasera, nekadašnjeg predsjednika Egipta i mnogih drugih državnika.
Ovaj majstor smatra da je “problem” što bačva ili ploska mogu trajati i više od 100 godina, tako da ko jednom kupi, vjerovatno neće morati dolaziti po drugu.
