Nova ubjedljiva izborna pobjeda stranke Redžepa Tajipa Erdogana u Turskoj nekako se poklopila u vrijeme kada se na ahiret preselio Abu Mali, vođa mudžahedina u BiH. Odlazak u vječna lovišta zloglasnog glavosječe, koji je volio da se fotografiše s “ocem bošnjačke nacije”, Alijom Izetbegovićem, ma koliko na prvi pogled izgledalo nespojivo, ima dosta simbolike sa figurativnim gubljenjem glava hiljada Bošnjaka za sudbinom aktuelnog turskog predsjednika i njegove stranke.
Psihološki fenomen identifikacije s okupatorom, na primjer, nameće se kao prvo razumno objašnjenje nezapamćene euforije koja se izlije na ulice Sarajeva, Zenice, Novog Pazara, Tutina, Sjenice prilikom svake pobjede i uspjeha modernog turskog sultana. Iako od identifikacije s uspjesima drugih naroda i njihovih lidera nisu operisani ni ostali balkanski narodi (Srbi posebno), čini se da su Bošnjaci u ovoj bizarnoj disciplini uspjeli da ljestvicu podignu na do sada nezabilježene visine.
Izborna pobjeda Erdoganove stranke i životni poraz Abu Malija, na metafizičkom planu, zanimljiviji su i zbog još jedne stvari. Nakon što je sa svojim arapskim i bošnjačkim hababima zauzeo srpsko selo Vozuća i tamo poklao sve što se micalo, Abu Mali se ponosno fotografisao sa starijim Izetbegovićem, koji mu je od srca čestitao na “veličanstvenoj pobjedi”. Nakon što je ponovo pomeo sve rivale i osvojio apsolutnu vlast, čovjek koji se zalaže za vraćanje starog zemana u Turskoj i povratak vrijednostima koje se u zeru ili “par deka” Kurana razlikuju od onih za koje se borio Abu Mali, prve čestitke na “veličanstvenoj pobjedi” dobio je od Izetbegovića mlađeg.
Veliki prijatelj Bosne i Bošnjaka, Abu Mali, koji je zbog svojih ratnih zasluga bio nagrađivan bh. državljanstvom, pasošima i identitetima koje je mijenjao kao čarape, gotovo nezapaženo je otpilio svoje. Da li je umro od raka ili trovanja olovom iz pucaljki onih koji su ga smatrali opasnim svjedokom počinjenih zločina, manje je važno. Sva pažnja radikalne bošnjačke raje sada je usmjerena prema drugom velikom bosanskom prijatelju iz daleke Turske, koji bi – uludo se nesrećnici nadaju – u BiH, valjda, po njihovim željama trebalo da završi posao koji je onomad započeo Abu Mali.
