Ne osvrćući se na kišu koja je dosadno rominjala stojim ispred spomenika u Aleksandrovcu i sa crne mramorne ploče prepisujem imena ovdašnjih stradalnika u posljednjem krvavom obračunu u nestajanju Jugoslavije.
Sa ratišta Republike Srpske svojim kućama se nisu vratili: Vladan Živanović, Zoran Borijan, Željko Balaban, Predrag Perović, Duško Pećanac, Zoran Petković, Željko Latinčić, Zoran Stanivuković, Pero Gvozderac, Radovan Malić, Vlajko Pilipović, Dušan Jokić, Radosav Lakić, Dragan Živković, Uroš Đukić, Vico Latinčić, Nedeljko Biserčić, Radoslav Suvajčević, Ratko Miljević, Stevo Sajić, Predrag Vujaković, Duško Ćetojević i Branko Zvijerac.
Branili su kao i njihovi preci, svoju otadžbinu a slobodu platili životima.
Njihova imena ostala su zabilježena, od zaborava sačuvana, po Radosavu Lakiću zove se jedna banjalučka ulica, za razliku od brojnih stradalnika u bitci u Lijevču polju 1945.godine, koji – kao sve mrtve duše bez smiraja i spokoja – ko zna kuda sve danas lutaju beskrajnim svijetom.
Jer…
(Svijet koji nema istinu i pravdu nije zaslužio da se vjeruje u njega. Heroji nikad ne umiru, ni mali ni veliki, za utjehu i nadu živimo. Ko sam sebe nikad ne napušta dostojan je spasenja…)
Spomeniku zalivenim kišom, prilazi baka u crnini, zarubljena u maramu, za ruku drži djevojčicu, vjerovatno praunuku, obje mokre do gole kože. Šest puta ljubi crnu mramornu ploču; običajno, toliko je na ploči uklesano imena i prezimena njenih bližih, najbližih i najmilijih, za svakog pokojnika poljubac za pokoj duše.
„Oče naš koji si na nebesima da se sveti ime Tvoje,
Da dođe carstvo Tvoje i da bude volja Tvoja
kao na nebu tako i na zemlji,
Hljeb naš nasušni daj nam danas
i oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim,
i ne uvedi nas u iskušenje nego nas izbavi od zla
Amin“
Baka je započela, za njom nastavila praunuka, sve do kraja molitve, obje se krste, krstim se i ja, kiša neumorno pada, nadrealni prizor. Baka, ime joj je Joka Ćetojević, rođena Talić, poratnih godina, kao djevojčica otišla u okolinu Apatina, gdje se udala. Praunuku je zvala anđele. Bila je, u njenim godinama,u zbijegu na Kozari, u velikom partizanskom pokretu kada je u proljeće 1945.godine „gorilo“ Lijevče polje.
Sad u ovom času baka Joka bila je otjelotvorenje i Stojanke majke Knežopoljke i Kosovke djevojke, sve mi se čini i mitski lik nikad opjevane Jovanke majke Lijevčanske.
Obilazila je minulih dana sa svojom praunukom Kozaru, Jasenovac, Gradinu, bila je i u Drakuliću, kaže da se pomolila i u „našoj prelijepoj crkvi u strogom centru Banjaluke“. Obišla je i Razboj, bila u Vilusima, u Popovićima kod Prnjavora, u Srpcu i, kaže, sve je isto sa svojim malim anđelom uradila, poklonila se i sjenama stradalnika bitke na Lijevče polju.
„Oče naš koji si na nebesima…“
Stajala je kao isklesan lik koji, kao da je izronio iz „Cvijeta u kamenu“ u Jasenovcu, ili iz „Rasječenog pupoljka“ na Korčanici, ili učiteljice iz Šargovca koja je poludila, gledajući svećenika fra Filipovića-Majstorovića kako za primjer ostalim ustašama kolje njenu najmiliju učenicu u po razreda, ili majke u Staroj Gradišci koja je gledala kako joj dijete ustaša Vjekoslav Maks Luburić nabija na bajonet…
Ima li Boga!?
Kako je došla, tiho i nečujno, sa svojom molitvom i svojom praunukom, tako je i otišla. Čekali su je na parkiralištu kraj same ceste. Sjela je u crveni automobil i odjurila prema Gradišci.
Mene je put kroz gustu kišu koja je obilno zasipala Lijevče polje, uz potresnu, jednu jedinu sliku bake Joke, vraćala u imaginarnu prošlost pravilno skovanih ramova, iz kojih su izbijale slike davnog vremena, ljudske tuge i očaja, stradanja i zvjerstva, koje nikad prije nisam ni vidio.
U tom zlu vremenu nisam ni živio.
Radosti života, ma kakve one bile, iščeznu u tom trenutku.
Vraćao sam se istim putem kojim sam i došao, ali ništa više nije bilo isto, ni ja nisam bio isti.
Za utjehu i novu nadu…
Rađaju se djeca Potkozarja, možda baš kao praunuka bake Joke koju je zvala anđele, a svako slovo njenog „imena“ širilo se u beskraj kišom okupanom ravnicom.
Potkozarje ostaje Potkozarje.
I ostalo…
Lijepo ime od lijepe planine.
KRAJ –
SPOMENICI
Na putu od Banjaluke do Gradiške, pa dalje do Dubice, onda ka Prijedoru pa opet ka Banjaluci, u užem i širem okruženju nigdje nisam pronašao podatak koliko na tom potezu ima spomen-obilježja i koliko je na njima uklesano imena i prezimena, samo u zadnja dva rata i dva stradanja. Gdje je Prvi svjetski rat, koji je, takođe odnio brojne žrtve. Teško je reći i šta je simbol herojstva, a šta stradalnika: da li Kozara ili Grmeč, Korčanica ili Gradina, Jasenovac nema premca. Sve govori da ni stradalništvo u bitci na Lijevče polju nema premca.
Ono što nema premca, može li uopšte imati i mjeru?
Opet Drago Mažar, narodni heroj:
„Za herojstvo, rodoljublje i samožrtvovanje do stradalništva u cijeloj Krajini mjera može da bude jedino – nebo.“
