Čitav niz haških optuženika skraćivao je vrijeme u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu pišući knjige, memoare i zatvorske dnevnike.
Možda je najprecizniju ocjenu literarne vrijednosti njihovih djela dalo Ministarstvo finansija Hrvatske, koje je odbilo zahtjev generala HVO-a Slobodana Praljka da njegova djela od (ne)prolazne vrijednosti napisana u haškoj ćeliji oslobodi poreza. Iz tog resora u hrvatskoj vladi ocijenili su da “sporna izdanja nemaju stručni, naučni, umjetnički, kulturni i obrazovni sadržaj, pa nije riječ o knjigama u smislu propisa koji regulišu oporezivanje porezom na dodatu vrijednost po povlašćenoj stopi od nula odsto”. Grubim rječnikom, ocijenjeno je da Praljkova djela spadaju u šund i pornografiju, na što se mora platiti PDV po stopi od 22 odsto, pa je firmi generala HVO-a određeno da plati 628.726 kuna ili oko 165.000 maraka poreza na 18 knjiga generala Slobodana Praljka.
Pisac i novinar iz Banjaluke, Goran Dakić, smatra da je malo toga literarno vrijednog u djelima haških optuženika i osuđenika. Dakić kaže da niko od njih ni blizu nije uspio da svoje zatvorske dane opiše na način na koji su to uradili raniji književni velikani.
– Koliko se, zapravo, može vjerovati literarnom kvalitetu knjiga haških optuženika najbolje svjedoče, na primjer, naslovi romana Stojana Župljanina: “On”, “Nada posljednja umire”, “I srce ima srce”, dok je tek nešto poetičniji onaj četvrti, “Majčina kletva”. Vjerujem da su takva djela zanimljiva taman koliko i nedavno objavljeni memoari Mire Marković ili “Fajront u Sarajevu” Neleta Karajlića – kaže Dakić.
Dokumentarna građa
Drugim riječima, nastavlja on, u njima je vjerovatno vrijedno samo ono što je dio sjećanja i iskustva, ona dokumentarna građa koja može da se koristi kao dio nekog kasnijeg, opsežnijeg istraživanja o temama koje haški optuženici tretiraju.
– Vjerujem, takođe, da bi ta literatura, nastala u slobodnim tamničarskim popodnevima, bila daleko zanimljivija kada bi ti autori pisali o zatvorskim danima onako kako su to radili Aleksandar Solženjicin ili Borislav Pekić. Jasno je da niko od njih nema takav stvaralački nerv, ali ga nije imao ni Karlo Štajner kada je ispisivao svoju zatvorsku odiseju, a to je danas recentno i vrijedno dokumentarno-memoarsko štivo – kaže Dakić.
“Dnevnik prvog haškog osuđenika” morao da bude objavljen u Japanu!
Paradoksalno djeluje činjenica da je knjiga Srbina iz Prijedora Duška Tadića, prvog haškog optuženika i osuđenika, sa “kristalno jasnim” naslovom “Dnevnik prvog haškog osuđenika”, teško našla put do čitalaca u RS, a još paradoksalnije je to da je objavljena u – Japanu.
– Knjigu sam objavio 2010. godine u Beogradu uz pomoć Srpske pravoslavne crkve. Nažalost, ona nije našla pravi put do čitalaca, pa sam objavio drugo dopunjeno izdanje i tada sam napravio aranžman sa “Nezavisnim novinama” za distribuciju te knjige po RS. Distribucija je krenula kako treba, ali poslije nekoliko mjeseci sve je zakočeno, jer su se pojavili neki “kritičari” kojima nisu odgovarale činjenice koje sam iznio u knjizi, a bile su u suprotnosti sa ustaljenim mišljenjima. Nakon predstavljanja knjige na Sajmu u Beogradu, jedna studentkinja je poslala knjigu svom prijatelju u Japan, a ja sam dobio poziv od profesora Ivate, koji se godinama bavio istinom o Srbima, jer je bio oženjen Srpkinjom. Zahvaljujući njemu, knjiga je prevedena na japanski – rekao je Tadić.
Uprkos nedostatku literarne vrijednosti, djela napisana iza zidina Ševeningena imala su komercijalnu težinu, što su osjetili brojni izdavači koji nisu žalili novac za promociju, kako su ocijenili u hrvatskom Ministarstvu finansija, “šunda i pornografije”, jer im je to donosilo pristojnu zaradu. Najopskurniji primjer je knjiga “višegradskog monstruma” Milana Lukića, osuđenog na doživotnu robiju, a pod “maštovitim” naslovom “Ispovijest haškog sužnja”. Književni kritičari iz Srbije ocijenili su da je “objavljivanje i promocija njegove knjige još jedna stavka u ogromnoj produkciji, koja po uloženom novcu, tiražima i distribuciji, daleko nadmašuje sve napore izdavača koji se bave beletristikom u Srbiji”.
Kada je tako sa Lukićem, o čijem književnom daru ne treba trošiti riječi, potpuno je razumljivo što su nekoliko izdanja doživjela i djela najpoznatijih haških sužanja, prije svega Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ruku na srce, Karadžićeva najpoznatija knjiga “Čudesna hronika noći” svjetlo dana ugledala je 2004. godine, znači nekoliko godina prije njegovog hapšenja i odlaska u Hag. Na promociji romana u Beogradu govorio je književnik i bivši ministar informisanja RS, Miroslav Toholj, u svojstvu urednika biblioteke “Savremena književnost” izdavačke kuće “Igam”, koja je objavila Karadžićev roman.
– Knjiga je uspjela da nađe put do izdavača, ali nije ostavila trag koji vodi do Radovana Karadžića – rekao je tada Toholj.
Sporedni likovi
On je tom prilikom iznio svoju nadu da je Radovan Karadžić daleko i od prijatelja i od neprijatelja.
– Ne želim da govorim o politici i razlozima koji su doveli do fabrikovanja laži o Radovanu Karadžiću. Nadam se i očekujem da razgovori o ovoj knjizi budu isključivo iz ugla književnosti – rekao je Toholj, izražavajući nadu da “roman očekuje svjetska slava”.
Ipak, roman nije doživio svjetsku slavu, a kritičari nisu u hvalospjevima pisali o ovom djelu, u kojem su centralni likovi šezdesetosmaš Jaša i njegova prijateljica Žana, dok u sporednim likovima, kako je rekao Toholj, “poznavaoci sarajevskih predratnih prilika lako mogu dešifrovati i prepoznati Aliju Izetbegovića, lenjinistu Fuada Muhića i druge”. Uprkos tome, izdavačka kuća “Igam” i danas trlja ruke, jer “Čudesna hronika noći” krasi brojne ormare.
Za razliku od Karadžićevog romana, Toholj je knjige Karadžićeve nasljednice i prve predsjednice RS, Biljane Plavšić, pod nazivom “Svjedočim” i “Svjedočim 2” ocijenio kao skup najordinarnijih budalaština koje ne zaslužuju nikakav komentar.
Naslovi po Šešelju!
Najplodniji haški autor je lider SRS Vojislav Šešelj, koji je za 11 godina tamnovanja napisao čak 64 knjige. O njihovoj vrijednosti najbolje govori naslovi: “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”, “Engleski pederski isprdak Toni Bler”, “Očerupana haška ćurka Kristina Dal”, “Mafijaška pudlica Nebojša Čović”, “U čeljustima kurve Del Ponte”, “Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron”, “Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton”, “Politički ortakluk kurve Del Ponte i kurve Del Koštunice”, “Podmukli galski picopevac Žak Širak”, “Narkomanija Vuka manitoga”, “Hitlerovi najvjerniji sledbenici Helmut Kol i Hans Genšer”, “Haško bajramsko prase”…
– Teze o navodnim Karadžićevim falsifikatima i dogovorima sa Haškim tribunalom najviše govore o Biljani Plavšić. Na osnovu najava njene knjige vidim da je u pitanju gomila izmišljotina i nebuloza, koje su u duhu njenog svjedočenja pred Hagom – zaključio je svojevremeno Toholj.
Knjigu ratnog komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića – ”Bitka za Srbiju – uputstvo za oslobođenje otadžbine”, čiji je izdavač organizacija “Srpski oslobodilački front”, prodavci su ocijenili kao jednu od najboljih knjiga ikada napisanu o Srbiji, Srbima i srpstvu. Mladić u knjizi, koja je štampana samo nekoliko mjeseci nakon njegovog hapšenja u maju 2011. godine, piše o svjetskoj zavjeri protiv Srba i vodi bitke protiv neprijatelja koji su u miru nevidljivi.
Šupljine na stranicama
Kritika nije sasjekla Mladićevo djelo, što bi bilo mnogo pozitivnije od ignorisanja koje je doživjelo. Jedna od rijetkih knjiga nastalih u Ševeningenu, koja kao i sve ostale nema veliku literarnu vrijednost, ali je doživljena kao iskrena ispovijest, jeste knjiga “Branio sam istinu” pukovnika JNA Veselina Šljivančanina. Ono što je Šljivančanin napisao u knjizi, kao jednu od olakšavajućih okolnosti uzeo mu je i predsjednik Haškog tribunala Patrik Robinson. On je prilikom čitanja odluke o oslobađanju Veselina Šljivančanina, prvobitno osuđenog za zločin kod Vukovara, naveo da se uzima u obzir “kajanje zbog tuđih zločina”, o čemu je u knjizi pisao Šljivančanin. U iskrenom dnevniku iz Haga on je opisao gorki put od nacionalnog heroja, kako je doživljavan početkom devedesetih, preko haškog optuženika za ratne zločine, pa na kraju ponovo do slobode. Uz ocjenu da je “njegovo oružje istina”, Šljivančanin je opisao sopstvenu golgotu i mukotrpnu borbu za ličnu čast, ali i dostojanstvo otadžbine.
Za razliku od njega, sada već pokojni Simo Zarić, jedan od komandanata srpskih snaga u Šamcu i šef detašmana bivše Službe državne bezbjednosti RS u ovom gradu, koji je prema ocjenama validnih svjedoka potpuno nezasluženo osuđen za ratne zločine, zbog navoda iznesenih u svojoj knjizi “Na haškom raspeću” morao je da se brani na sopstvenom suđenju. Naime, tužilac mu je na teret stavljao upravo navode iz knjige, po kojima je u ratu u Šamcu učestvovao Četvri odred 17. taktičke grupe JNA.
– Vi izmišljate. To nema veze sa istinom. Knjiga ima šupljina i vi te šupljine koristite – rekao je Zarić na suđenju, pobijajući tvrdnje tužioca.
Zarićeve riječi “knjiga ima šupljina” u prenesenom značenju najbolje opisuju i njegovo djelo, kao i djela svih ostalih haških optuženika i osuđenika, koja su put do čitalaca nalazila isključivo iz emotivnih razloga i njihove vjere da kupovinom knjige pomažu autorima da se odbrane od optužbi haških tužilaca.
