U poslednjih nekoliko godina bošnjačka politička elita i predstavnici onoga što se pežorativno podvodi pod „međunarodnu zajednicu“ pokazali su očajno znanje o srpskom mentalitetu i onome što se pod njim podrazumijeva. U prevodu, srazmjerno broju odluka koje su u BiH usvojene mimo volje srpskog naroda poraslo je i nezadovoljstvo Srba Bosnom i Hercegovinom, i ako se ovako nastavi rašće do tačke prezira.
Piše Vojislav Savić
Ima ona anegdota o siru, jedan paradoks sličan onim Zenonovim, gdje se govori o tome kako u siru ima rupa i da te rupe zauzimaju prostor gdje bi svakako trebao biti sir. I kako se količina sira povećava, tako se povećava i broj rupa, a što više ima rupa to, svkako, manje ima sira. Tako da po toj matematici doslovno izlazi da što je više sira – to je manje sira. Naravno, ovdje je riječ o zanemarivanju razlike između apsolutne i relativne količine sira, i u tome i jeste štos. Preneseno na polje političkog – razlike između relativne i apsolutne količine nema.
Tako nam je, dakle, i sa Bosnom i Hercegovinom, kao sa rupičastim sirom. Što je više nameću i razvlače, to je manje ima, a danas je ima manje nego ikad, čini mi se, i to sa tendencijom daljeg smanjivanja do nepostojanja. Svakako, ovdje govorim o postojanju BiH kao nekakve države u glavama ljudi koji u njoj žive – prvenstveno Srba i Hrvata, a od toga zavise i njihove dalje političke akcije. Međutim, postoji i druga vrsta onih koje BiH odbija – to su oni koji je preziru iz ekonomskih razloga, a i ta grupa sve više raste i postaje brojnija i brojnija, i oni postaju sve spremniji za političku akciju.
Poslednja odluka u nizu nametnutih i nasilnih političkih rješenja je odluka Ustavnog suda BiH o neustavnosti 9. januara kao Dana Republike. Obrazloženje je banalno – na taj dan pravoslavni Srbi slave svoga sveca Sv. Stefana, što znači da nepravoslavci osjećaju nelagodu povodom tog dana. Banalnost ove odluke ogleda se u jasnoj namjeri da se zamijene teze i u drugi plan stavi činjenica da su tog dana 1992. godine Srbi u Bosni i Hercegovini pokazali i dokazali svoju samosvijest i integritet, kao narod koji vijekovima živi u ovoj državi, i koji ima pravo da jednako odlučuje sa ostalima o sudbini svoje zemlje. To pravo je uzurpirano nekoliko mjeseci prije toga odlukama da će se održati građanski referendum koji zanemaruje principe konstitutivnosti tri naroda dogovorene u ZAVNOBiH-u, a potom i sahranjeno 1. marta na referendumu.
I evo nam još jednog paradoksa. Srpski predstavnici, koji su i prije početka rata insistirali na konstitutivnosti i dan danas ostaju na istim pozicijama, ali negiraju ZAVNOBiH jer ga oni nisu ni srušili, naprotiv, samo im se obio o glavu jer nisu pravno zaštitili svoje pravo na saodlučivanje o temeljnim stvarima. Sa druge strane, bošnjačke političke elite koje su inicirale rušenje ZAVNOBiH-a i preglasavanje srpske volje na referendumu 1992. godine danas pozivaju na tradiciju ZAVNOBiH-a i tu pronalaze kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine.
Dakle, tradicija troetničke Bosne utemeljena je u Dejtonu, i to je jedini za sada relevantan i upotrebljiv politički okvir, i 9. januar kao Dan Republike ne samo da nije antiustavan, nego naprotiv, to je dan kada je srpska politička elita pokazala samosvijest i ustala za svoje pravo da sa Bošnjacima i Hrvatima jednako odlučuje o Bosni i Hercegovini. Ignorisanje te volje odvelo je Bosnu i Hercegovinu u rat, a sva tri naroda u veliku patnju i muku koja svoj danak uzima i dan danas, kada kaskamo za čitavom Evropom u skoro svim segmentima društvenog života.
Ponoviću, dakle, još jednom tezu koju sam izveo na početku. Nametanje odluka protiv volje srpskog naroda ne samo da neće dovesti do jačanja Bosne i Hercegovine na unutrašnjem planu, naprotiv, to jedino izaziva kontra-efekat i udaljava je od Srba sve više i više. Alternativa ovome jeste prihvatanje realnosti da je ovo država sva tri naroda koja u njoj žive, i da je Dejton jedini realan okvir za donošenje odluka. Razgovor i mirna rješenja, a ne sila i nametanje. Tako se moralo raditi i prije rata, kako bi se isti izbjegao, i tako mora biti i danas, ukoliko ga mislimo izbjeći.
