Milan Vuković (65) iz Prnjavora, koji je svojevremeno kao konobar u Sremskoj Mitrovici dvorio Josipa Broza Tita, danas, pod stare dane, sakuplja sekundarne sirovine i jedva preživljava u improvizovanoj kolibi pored kampusa Banjalučkog univerziteta u širem centru grada.
– Brozu sam služio hranu i piće prije četrdesetak godina u hotelu “Sirmijum” u Mitrovici. To je bilo za 29. novembar kada je dolazio da udari temelje novih mitrovičkih fabrika od celuloze, šećerane i brodogradilišta do luke. A da je bio prezadovoljan uslugom govori podatak da je kasnije našem direktoru rekao da se konobarima uz redovnu platu isplate još tri. Eto kakva su to bila vremena – prisjeća se Vuković.
Milan kaže da ga je snašlo to što ga je snašlo i zbog raspada Jugoslavije.
– Kada je Tile bio živ, bilo je države, a kada je umro, sve je umrlo. Nikada nećemo imati takvu državu. Ovo sve što se sada radi i gradi je ništa nakon što su opljačkane fabrike, prodate mašine, a radnici poslati na ulicu. Umjesto da se otplate mali Titovi krediti, ovi naši su se zadužili hiljadu puta, i još kradu. Gdje je “Incel”? Gdje su “Kosmos” i “Čajavec”!? Upamtite, čeka nas sve najgore i jedino mi je žao naroda koji se pati, radi i muči, a plata nema. Uostalom, pogledajte kako ja sada živim i sve će vam biti jasno – kaže Vuković.
On već 15 godina životari u ručno napravljenoj baraci ili kolibi. Skrio ju je u šumi pored kampusa, te brižljivo obložio najlonom i zašuškao dekama i starim tepisima. Iznad je razapeo srpsku zastavu.
Bez primanja
– Već nekoliko puta su mi razni lopovi, klošari i narkomani provaljivali u baraku i krali sve što su stigli, pa više nemam ni dokumenta. Kako god, ljeti je ovdje rashladno, a zimi toplo. Imam drva i dovoljno pokrivača, ćebadi i jorgana. Guram nekako – tvrdi naš sagovornik.
Čuva ga policija!
Vukovića i njegov improvizovani stambeni objekat između studentskog kampusa i parka za pse često obiđe policija i pita da li ga neko uznemirava.
– Ovdje u još jednoj kolibi, udaljenoj od moje petnaestak metara, živjeli su Bane i Mira iz Mačve u Srbiji. Skoro sam načuo od jedne žene na pijaci u Boriku da ih je Bog pogledao i da su otišli u Njemačku – kaže Milan.
Ovaj najvjerovatnije jedini “robinzon” u gradu na Vrbasu ističe da nema nikakva primanja osim novca zarađenog od sekundarnih sirovina koje prodaje otkupljivačima.
– Kontejneri su sve prazniji, sirovina je sve manje, a i cijene su pale posljednjih godina. Željezo i lim su bili pola marke, a sada su 12 feninga, aluminijum je sa 1,80 spao na 1,50 KM… Jedino se bakar drži na sedam KM, ali ‘ajde ga skupi. Pa, kilogram limenki je tri feninga. Kada onima što stalno traže pola marke ili marku kažem da sa mnom sakupljaju, pa da dijelimo zaradu, niko neće. Samo ‘oće u kladionice – primjećuje Milan.
Ovaj pustinjak napominje da mu ne smeta samoća jer ima svoje fazane i fazanke, dva psa i mačku Lelu.
– Ipak, uvijek se obradujem kada mi na malo razgovora dođu nekadašnji poznati sportisti, studenti, ljudi s obližnje benzinske pumpe… Ima i jedna lijepa i dobra Svjetlana koja mi povremeno donosi hranu, higijenske potrepštine i lijekove. Uglavnom, neću biti gladan ni žedan dok mogu da tražim sirovine. Ustajem oko šest sati pa ih tražim od Nove varoši do “Incela”. To radim dva puta, što je 20 kilometara pješačenja i guranja tačaka dnevno – kaže Milan, čija je slava Sveti Nikola.
Narušeno zdravlje
Još ističe da su mu nedavno bili ljudi iz banjalučkog Centra za socijalni rad i da mu ništa nisu pomogli.
– Rekli su da moram da idem odavde i da će pozvati policiju. Pominjali su mi i starački dom, kao da sam ja neki lopov i kriminalac. Bolje neka tamo pošalju svoje mame i tate, a ja ću ovdje živjeti dok mogu jer sam ovo sve pravio svojim rukama, grbačio na leđima i vukao tačkama. Kada ne mognem više, neka ovdje umrem. Valjda će me neko naći – poručuje Vuković.
Navodi i da mu je zdravlje tanko i da je najviše narušeno nakon što su ga kao borca Vojske RS zarobili muslimani na Vozući.
– Preživio sam četiri i po mjeseca najgore torture u Kazneno-popravnom domu Zenica. Od tih mučenja i prebijanja oštećen mi je lijevi bubreg, moždani živac i sav se tresem kada je promjena vremena. Jedva me je iz Zenice oslobodio Međunarodni crveni krst – otkriva on.
Inače, Milan je rođen u mjestu Drenova, kod Prnjavora, u porodici Petrović koja ga je sa pet godina dala na usvajanje Vukovićima u selo kod Sremske Mitrovice. Ima braću Nedeljka i Zdravka u Banjaluci. Ovaj drugi mu, kako kaže, pomaže kad zagusti.
– Bio sam oženjen, ali sam se rastao prije tridesetak godina. Imali smo troje djece. Sina Predraga mi je ždrijebe ubilo kopitom, a kćerka Suzana je poginula u saobraćajnoj nesreći u Vukovaru. Kćerka Slađana je udata i živi u Prnjavoru – završava Milan.
