Vašington ga ucjenjuje; Brisel mu prijeti smjenom; Beograd ga upozorava, izbjegavajući kontakt sa Banja Lukom.
Piše: Milenko VIŠNJIĆ
Vašington ga ucjenjuje; Brisel mu prijeti smjenom; Beograd ga upozorava, izbjegavajući kontakt sa Banja Lukom. Optužujući ga za ometanje „evropskog napretka BiH“ i navodni kriminal, njegov i članova njegove SNSD; jednoglasno: koalicija bošnjačkih stranaka iz Sarajeva i opozicije Srpske, traži od presjednika Srpske da se odrekne preostalih ustavnih nadležnosti i promjene Ustava BiH.
Koalicija neformalno traži promjenu i odustajanje od izvornog Dejtonskog sporazuma (izvornog, jer je pod pritiskom tzv. Visoki predstavnik lišio Srpsku oko 80 ustavnih nadležnosti), što bi neminovno imalo za posljedicu stvaranje unitarne BiH i nestanak Republike Srpske.
Ako bi se to desilo, to bi bila „nova srpska izbjeglička kriza“. Ne želim da nagađam da li to opozicija ne može da sagleda, budući da nam je svima jasno da bi BiH, za Srbe bila isto što je danas Hrvatska, koja je još 1995. godine protjerala gotovo sve pripadnike tog vječito izbjegličkog naroda sa svoje teritorije.
Pod budnim okom Beograda – lidera Regiona i svih Srba, opozicija u Srpskoj traži od vlasti tog entiteta da nadležnosti MUP-a u potpunosti prenese na neustavno stvorenu bezbjednosnu agenciju iz Sarajeva – SIPA.
Koalicija, navodno, namjerno organizuje upade sarajevske agencije u institucije Srpske ili čini slične provokacije, nadajući se mogućem sukobu MUP-a Srpske i SIPA, za šta bi, naravno, još moćna zapadna zajednica optužila i presudila aktuelnoj vlasti u Banja Luci, a time i samoj Republici Srpskoj. Zauvjek!
Koalicija zahtijeva od Banja Luke da prenese na Sarajevo vlasništvo vojne imovine Srpske, na čemu i NATO insistira, smještajući se „legalno“ na prostor Srpske. U pripremi novog Zakona o radu, opozicija RS je otvoreno protiv sirotinje, pokazujući lojalnost onima iz Beograda; upravo onima, koji su donijeli neoliberalni nehumani anti-radnički Zakon o radu, čak i bez ikakve javne rasprave; diktatorski, tiho i preko noći.
Ne baš nevinog Dodika, krive za sve i svašta, s obrazloženjem da je nekad i zbog ljubavi prema vladanju pristajao i podržavao prenos nadležnosti srpskog entiteta na Sarajevo. Jeste – pristajao je, ali je odavno došao pameti. Dodik je nezvanično 2007. okrenuo sidra prema istoku. I ako je tako – Mile prenosio nadležnosti, to ne smije i nije izgovor opoziciji Srpske da i ona nastavi uništenje tog jedinog joj entiteta.
Izgleda da je princip: „Ako ste vi mogli biti izdajnici nekažnjeno, zašto i mi ne bi smo nastavili izdaju“, postao je brend u sukobu srpskih političkih elita (interesnih grupa, s obzirom da sve stranke imaju istu umarajuću idelogiju – put u EU), posebno onih podržanih od zapadne zajednice.
Uktratko, gotovo svi „važni faktori“ čine sve da sruše s vlasti aktuelnog presjednika Republike Srpske. Sem Rusije, naravno, jedinog sigurnog i vjernog zaštitnika Dejtonskog sporazuma, koja otvoreno podržava Dodika u očuvanju srpskog entiteta. Milorad Dodik, nekad favorit Zapada, zbog odustajanja od marionetskog koncepta vladanja, postao je meta svih onih (Zapada i njegovih ovdašnjih marioneta) koji previše vole dolare, radujući se da vide sve Srbe u toru Beogradskog pašaluka.
Milorad Dodik je postao predmet interesovanja, posebno zapadnih anti-ruskih medija, a ruskih da i ne govorimo. Ali, takođe, postao je i smetnja onima koji sebe vide kao jedinog srpskog lidera, mirovnjaka regiona, vođu nad vođama, Milana Obrenovića, a koji bi rado da vide Mileta u nekom sigurnijem zatvoru. Kako god, Dodik je prevazišao sam sebe, neočekivano postajući popularan po svojoj pro-ruskoj orijentaciji, i čovjeku koji najviše stoji na putu impreijalnih interesa na Balkanu i u srpskim zemljama (tačnije: slovensko-pravoslavnim).
Po mnogima, iako često opjevan kao sumljiv moralni lik, prognan od Zapada i njihovih podanika, Dodik polako skuplja poene iskrenog patriote. Čitajući „patriotske“ medije, posebno zapadne anti-imperijalne, Dodik je postao jedina nada i onima koji nisu previše zaljubljeni u „EU integracije“.
Nezvanično, Moskva odavno smatra Dodika za jedinog iskrenog prijatelja Rusije, a još iskrenijeg oslonaca njenih (i naših) interesa na Balkanu. Meni gotovo da izgleda da je Dodik čudo od čovjeka, čudo od političara posebno, dobro procijenjujući, i u skladu s tim, mijenjajući ćurak prema promjeni odnosa snaga na geopolitičkoj karti Balkana, Evrope, pa i svijeta.
Da Dodik ima najbolju saradnju sa ruskim ambasadorom u Sarajevu, redovno nas obavještavaju mediji, kao što je BN televizija iz Bijeljine, koja uredno lovi sve Miletove „ruske greške“, mnogo se brinući za „Ekonomsku agendu“, kojoj posvećuje oko ¾ svog programskog prostora.
Hoće li Dodik politički preživjeti, po njegovim neprijateljima, možda, ostati uopšte i na slobodi i ovu zimu, vidjećemo uskoro? Da je Dodik veliki ulog u igri Velikih igrača, to i mom sporom shvatanju postaje sve lakše razumjeti!?
