“Reis Mustafa Cerić organizovao je masakr Bošnjaka na Markalama da bi izazvao intervenciju NATO-a protiv VRS… “, rekao je GRM 116 iz obezbjeđenja A. Izetbegovića na suđenju generalu Ratku Mladiću.
Tokom prve decenije tekućeg vijeka, ova haška ispovijest zaštićenog svjedoka za mnoge bi zvučala potpuno neuvjerljivo. Bilo je to još vrijeme kada je pored lidera Srbije, generala JNA i akademika SANU u krugu okrivljenih za rat u BiH bila i SPC. U ne samo bošnjačkim medijima patrijarh Pavle, zajedno sa Ćosićem, bio je stavljan rame uz rame sa Miloševićem.
Na onoj drugoj strani bili su “najsekularniji muslimani na svijetu koji su uz mezetluke pili meku šljivu i pričali viceve o Muji i Hasi”, pa se, samim tim, podrazumijevalo da je njihov vjerski poglavar bio javno malo uticajna ličnost. Zaboravljeno je da je Alija Izetbegović govorio da je njegov cilj “islamizacija bosanskih muslimana” i pisao kako “kada postanu većina treba da nametnu islamski poredak”. Malo je ko izvan Sarajeva čitao ratno “Oslobođenje” sa posmrtnicama u kojima su svi Bošnjaci poginuli u redovima Armije BiH bili šehidi. Nije se ni moglo znati izvan Predsjedništva BiH da je na primjedbu da “šehid” nije žrtva za domovinu, nego žrtva u slavu Alaha, “predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca” ljutito odgovorio da to pokazuje da Bosnu brane samo islamski vjernici. Ostalo je nepoznato i šta je u izolovanom gradu radio reis Mustafa Cerić, sem što se povremeno i nevoljko pridruživao zajedničkim katoličkim i pravoslavnim molitvama za mir u organizaciji misije UN.
Da je “reis emeritus”, kako ga danas zovu, jedan od jastrebova bošnjačke politike, šira javnost je otkrila tek u poslijeratnim godinama kada se udružio sa militantnim muftijom Zukorlićem, kada je Tursku proglasio maticom Bošnjaka, kada je prećutno podržao terorističke ispade vehabija i sl. Početkom rata Izetbegović ga je doveo umjesto nedovoljno radikalnog reisa Selimovskog – od oca Makedonca i majke Goranke, koji je bio skloniji skraćenoj Jugoslaviji nego nezavisnoj BiH. Govorio je, barem u četiri oka, da “u Sloveniji ionako živi nevelik broj muslimana, i to uglavnom na privremenom radu”. Alijin izabranik Mustafa, prethodno imam zagrebačke džamije i još prije teološki usavršavan u SAD, bio je skloniji zapadnim i bliskoistočnim partnerstvima.
Zahvaljujući njihovoj ličnoj bliskosti, tokom rata su SDA i IVZ djelovale kao bezmalo jedinstvena organizacija. Nakon Alijine smrti, ta vjersko-politička simbioza se nastavila, samo što glavni više nije bio onaj sa beretkom nego onaj sa ahmedijom na glavi. Sve donedavno kada je na jedvite jade sišao sa vrha IVZ-a, ef. Cerić je bio dominantna figura u bošnjačkoj politici i na izborima su u pravilu pobjeđivali kandidati kojima je on prethodno dao otvorenu podršku. Poslije odlaska sa vjerske funkcije najavljivao je mogućnost da skine ahmediju i kandiduje se za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, ali je ipak prelomio da se angažuje kao lider balkanskih muslimana u evropskim islamskim asocijacijama.
Svjedočenje bošnjačkog insajdera koji je izbliza slušao kako reis Mustafa i predsjednik Alija, zajedno sa kasnijim realizatorima generalima Seferom (Halilovićem) i Talijanom (Mustafa Hajrulahović), planiraju Markale neće mnogo pomoći optuženom generalu Ratku Mladiću. Nepunih četvrt vijeka o Srbima, ne samo u Srpskoj, globalno i sistematski se širi slika kao o “lošim momcima” – krivim za rat, za agresiju, za silovanja, za zločine, za genocid itd. Odavno je zabetoniran takav interpretativni okvir i zanemaruje se sve što se u njega ne uklapa. Senzacionalno svjedočenje GRM 116 ne samo da nije dobilo publicitet u svijetu nego ni u srpskim medijima nigdje nije bilo udarna vijest.
Srpska javnost se već saživjela i sa tom “krivicom” i oguglala na sve što je demantuje. U značajnom dijelu nacionalne elite kao da je prevladalo uvjerenje da nam je najbolje da se s tim pomirimo, da sve priznamo, svima se izvinimo i da se sa jačima ne inatimo. Mnogi izgleda misle da, pošto već ne možemo da se izborimo za istinu o prošlosti, i jeste bolje da ih poslušamo i okrenemo se budućnosti.
Nevolja je, međutim, što tako sebi oduzimamo šansu da jednog dana, koji nije daleko, cijelu priču o ratu u BiH vratimo na početak. Čim Haški tribunal opravda političke i vojne intervencije Zapada protiv Srba i bude zatvoren, to ni njegovim sponzorima više neće smetati. A materijala već ima u izobilju i suđenje srpskom vojskovođi samo će ga, evo, obogatiti.
