Konačno jedna lijepa vijest: Munira Subašić i njene “Majke enklave Srebrenice i Žepe” najavile su da će od glavnog tužioca Haškog tribunala zatražiti da im obezbijedi kolektivno iseljavanje iz BiH! Doduše, Subašićeva i ostale “majke” nisu objasnile na koji način im Serž Bramerc može pomoći da ostvare svoj naum, ali zar je to uopšte bitno? Važna je namjera, a Munirinu namjeru da zauvijek razguli iz ove zemlje trebalo bi podržati na svakom koraku! Ako je potrebno, čak i otvaranjem posebnih telefonskih linija za dobrovoljne priloge.
Za početak, hajde da vidimo šta je to toliko potreslo Muniru da je spremna bataliti onih 4.000 maraka crkavice, koje joj svakog mjeseca liježu na račun, da ostavi svoje dvije kuće u Sarajevu, 60 dunuma zemlje i vožnju džipom da bi se potucala po bijelom svijetu i dijelila sudbinu sirijskih migranata. Pravdoljubivo srce prve srebreničke majke, kako sama veli, gotovo se raspuklo od tuge zbog nepravde koja je učinjena trojici srebreničkih Bošnjaka s živopisnim nadimcima Šošon, Arkan i Ćiza. Riječ je o Orićevim ratnim delijama koje je SIPA prije nekoliko dana uhapsila zbog optužbi da su 1992. po srebreničkim selima ubijali zarobljene Srbe.
Ako Subašićeva i njene “majke” nisu držale svijeću i u stopu pratile Šošona i ostale Naserove “indijance” za vrijeme njihovih krvavih pohoda u Zalazju i Ratkovićima, pa tako sigurno znaju da trojica uhapšenih nisu ni mrava zgazili, koja je to viša sila Muniri dala moć da presuđuje ko je zločinac, a ko ne, kome treba da se sudi, a koga treba pustiti na slobodu? Da li to što je u ratu izgubila svoje najmilije Subašićevoj daje za pravo da vrijeđa, ponižava i pljuje tuđe žrtve i njihove majke? Da li je Munirina majčinska suza teža i bolnija od suza majki čije su sinove i kćeri pobili Orićevi krvnici? Gdje je granica tolerancije koju bi normalan čovjek trebalo da osjeća prema Subašićevoj?
U proteklom ratu strašne stvari događale su se širom BiH, izginule su desetine hiljada nečije djece, ali nijedno udruženje koje okuplja potomke i poštovaoce žrtava, srpskih, hrvatskih, bošnjačkih, ne pokazuje toliki stepen mržnje i nepoštovanja prema tuđem bolu kao što to rade “majke” Munire Subašić.
Za budućnost ove zemlje bilo bi najbolje da Munira i njene istomišljenice zaista negdje otputuju i nikad se ne vrate, ali to se, nažalost, neće dogoditi.
