Frka koja se digla zbog odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) BiH da zaposlenima u pravosudnim institucijama zabrani javno isticanje vjerskih obilježja i obavljanje religioznih obreda na radnom mjestu pokazala je da u ovoj simpatičnoj državici mnogi i dalje nisu načisto s tim šta je to demokratija i gdje su granice tzv. ljudskih sloboda.
Hiljade Bošnjakinja, zamotanih u hidžabe, prošle sedmice defilovale su ulicama brojnih gradova u FBiH, tražeći od VSTS-a da povuče odluku kojom je, između ostalog, zabranjeno da ovo prepoznatljivo vjersko obilježje muslimanki nose sutkinje, tužiteljke i ostalo žensko osoblje zaposleno u pravosuđu. Jedna od upečatljivijih poruka sa tih skupova bila je i ta da hidžab nije vjersko obilježje, već da simbolizuje vjersko osjećanje. Bez namjere da uvrijedim osjećanja bilo kojeg ljudskog bića, posebno ona vjerska, zaista ne vidim u čemu je problem da muslimani, hrišćani ili budisti svoja religiozna ubjeđenja i obrede praktikuju bez ikakvih ograničenja – izuzev na radnom mjestu. Šta je sporno u tome da poslodavac, bilo privatni bilo onaj koga je ovlastila država, određuje pravila ponašanja za zaposlene, a kome se zadati kodeks ne sviđa – široko mu polje!
Možda će mnogima ovo poređenje djelovati previše nategnuto, neukusno, možda čak i bezobrazno, ali insistiranje na primjeni rigoroznih vjerskih pravila u javnom životu neodoljivo me podsjeća na agresivnu kampanju tzv. boraca za ljudska prava, koji čak i najizopačeniju perverziju pokušavaju da odbrane tezom o “neprikosnovenoj slobodi čovjeka”. Nakon što je, poslije višedecenijske stručne rasprave, utvrđeno da homoseksualizam nije bolest pa, prema tome, ljudima s takvim opredjeljenjem treba dozvoliti da sklapaju brakove, a u posljednje vrijeme u pojedinim državama čak da usvajaju djecu, pobornici neograničenih ljudskih sloboda izvukli su zaključak da je sve dozvoljeno! A, bogami, nije, niti bi to ikada trebalo da bude.
Nošenje hidžaba, burke, odlazak na džumu, liturgiju ili misu predstavljaju privatna prava pojedinca. U sekularnim državama – a BiH se takvom predstavlja – takve stvari su nespojive s obavljanjem javnih funkcija. Oni koji se tome protive mogu da protestuju do mile volje. U skladu sa zakonom, naravno. To je njihovo pravo.
