Zaključak Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) o zabrani nošenja vjerskih obilježja u sudovima za sudije i zaposleno osoblje izazvao je cunami javnog negodovanja. Islamska vjerska zajednica pokrenula je javne proteste od Bihaća do Sarajeva. Digla su se u odbranu vjerskog identiteta razna udruženja i pojedinci koji o identitetu znaju koliko i o crnim rupama. Zaprijetio je protestima i sindikat zaposlenih u Opštinskom sudu u Sarajevu, najvećoj pravosudnoj instituciji u BiH. Tamo su marame, izgleda, poodavno uveli u prostor suda. Na javnoj televiziji se novinarka Sanela Prašović-Gadžo lavovski borila za maramu sa predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Milanom Tegeltijom. Na kraju se oglasio i “najumniji među Bošnjacima”, profesor Muhamed Filipović da dodatno zamuti stvar sa izjednačavanjem marame i bošnjačkih imena! Neki đavo se poigrao da se sve ovo poklopi sa podnošenjem aplikacije BiH za prijem u Evropsku uniju! Lijepa poruka i za EU, i za BiH.
Uzalud se predsjednik Tegeltija proteklih dana u javnim istupima grčevito borio da dokaže kako se zaključak ove institucije o zabrani ispoljavanja vjerskih, nacionalnih i političkih uvjerenja u sudovima ne odnosi samo na marame (hidžab), te da se ne radi o uvođenju zabrane nego o provođenju zakona koji zabranjuje sudijama i zaposlenim radnicima ispoljavanje vjerskih, nacionalnih i političkih uvjerenja! Izgleda da se upustio u jalov posao! Nema ko da ga čuje i podrži! Marama dobija zeleno svjetlo, a zakoni o sudovima su samo još jedan primjer evropskih zakona koji se ovdje donose da bi se fingirala “evropska i građanska opcija”.
Predsjednik VSTS pogrešno vjeruje da je “kriva interpretacija odluke VSTS” dovela do javnih protesta i napada na VSTS. Takvo uvjerenje ga je odvelo u avanturu dokazivanja da VSTS samo želi da se poštuje zakon. Nije u pitanju nerazumijevanje, u pitanju su retrogradne politike! Zaključak VSTS je samo dobar povod da se krene u napad. Nije gospodin Filipović neuk da ne zna da postoji zakon u koji je ugrađen evropski princip o upotrebi vjerskih simbola u javnom prostoru. I nije Islamska zajednica pisala i protestovala zato što ne zna da postoji zakon.
Ali, vratimo se problemu! Marama u javnom prostoru je ozbiljan kulturološki i politički problem evropskih društava. Francuska je marame zabranila u školama 2004. godine. Nekoliko djevojčica je bilo izbačeno iz škola. U sedam od 16 njemačkih država nastavnicima u državnim školama zabranjeno je nošenje marame. U Holandiji je, takođe, zabranjeno nošenje burki i nikaba. Samo je Turska nedavno ovu zabranu ukinula. Nigdje nije bilo problema u sudovima.
U javnom polemičkom diskursu mišljenja o ovom problemu su duboko podijeljena. Jedni zastupaju stanovište da zabrane pokrivanja u bilo kojem obliku krše konvencije o zagarantovanim ljudskim pravima, dok drugi smatraju da se radi o opravdanoj zaštiti zajedničkih kulturnih vrijednosti.
Nijedna ozbiljna rasprava ne može izbjeći nekoliko suštinskih pitanja. Prije svega, gdje je granica između univerzalnog značenja ljudskih prava i mehanizama institucionalne prinude kada je u pitanju pokrivanje u javnom prostoru. Iz nekog drugog ugla pitanje bi moglo da glasi: da li marama u javnosti nosi religijsku poruku ili predstavlja javni zahtjev za priznavanjem prava na ravnopravnost i različitost? Na nekom sociološkom nivou pitanje može biti postavljeno i kao pitanje moderno oblikovanog identiteta, nasuprot tradicionalnom. I ovako površan fokus pomaže da shvatimo koliko je problem suptilan i složen.
U BiH se problem otvorio tamo gdje se najmanje očekivao – u pravosuđu! Prvi slučaj marame u sudu pojavio se u Opštinskom sudu u Travniku u aprilu 2011. godine. Predsjednik suda je tražio od VSTS mišljenje kako da riješi problem radnice koja je po prijemu u stalni radni odnos počela da u sud dolazi sa maramom (dok je radila na određeno vrijeme, dolazila je bez marame). Dobio je lakonski odgovor da problem treba da riješi sam, “u skladu sa važećim propisima i opštim aktima”. Značilo je to da se odluke o marami donose od slučaja do slučaja i po mjeri pameti svakog predsjednika. Nije bilo boljeg uvoda u različitu praksu: ovdje marama može, tamo ne može! Na ovom slučaju se VSTS propisno obrukao. Propuštena je prilika da se usvoje jedinstvena pravila za cijeli pravosudni sistem.
Zbog neshvatljivog guranja jednog problema pod tepih, problemi su eskalirali. U sudovima je bilo sve više marama, a stampedo na džumu u nekim sudovima je postao normalna stvar. Kada je đavo odnio šalu, pojavio se nesrećni “zaključak” i predsjednik Tegeltija sa nezahvalnom ulogom da vadi kestenje iz vatre. Sreća pa je Ustavni sud BiH u dva slučaja zauzeo jasne stavove u vezi marame: zaključio je da u Oružanim snagama BiH i sudnici nema mjesta za bilo kakva vjerska, nacionalna ili politička obilježja. Ali, neće valjda Ustavni sud da rješava sve pojedinačne slučajeve koji će se pojavljivati u praksi.
Nesrećnim zaključkom VSTS ništa nije riješeno! Interpretirani su zakoni, a problemi ostali. Zakoni o sudovima u oba entiteta sadrže zabranu vjerskih obilježja samo za sudije i zaposleno osoblje. Zakon o sudovima Federacije BiH izričito navodi da su od zabrane izuzete stranke i treća lica. Dakle, stranke i treća lica mogu u sud sa vjerskim obilježjima! To bi proizlazilo i iz pravilnog tumačenja odredaba Zakona o sudovima RS, iako se u njemu ne pominju stranke i treća lica. Zakon o Sudu BiH nema odredaba koje bi se odnosile na vjerska, nacionalna i politička obilježja, ali ima propisana pravila Kućnog reda za korisnike kompleksa pravosudnih institucija BiH kojim se “posjetiocima zabranjuje ulazak u kompleks u odjeći koja ne odgovara opšteprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju”. Neprecizno jeste, ali ostavlja prostor za kreativno tumačenje!
Ako su vjerska obilježja u entitetskim sudovima dozvoljena strankama, postavlja se pitanje da li su dozvoljeni i burka i nikab? Šta će da radi sudija kad mu u sudnicu uđe optužena potpuno pokrivena? Kako da utvrdi njen identitet? Ako se pojavi svjedokinja potpuno pokrivena, kako će sudija da prati njeno svjedočenje (izraz lica, promjene u toku ispitivanja)? Poseban problem su suđenja pripadnicima vehabijske zajednice, koji takođe imaju svoja vjerska obilježja. Da li su i njihova vjerska obilježja prihvatljiva u javnom prostoru? Ako burka i nikab budu prihvatljivi u sudnici, biće prihvatljivi i u javnim institucijama obrazovanja, sa istim argumentima. Da li je bh. društvo na dobrom putu? Ako vjerski simboli vehabija uđu u sudnicu, ući će i u javne institucije sekularne države. Koliko je ostalo do kalifata? Nisam siguran da su svi Bošnjaci prema ovom problemu ravnodušni!?
Da li treba rješavanje ovakvih problema prepustiti sudijama od slučaja do slučaja? Šta ćemo jednog dana kad budemo imali o istom slučaju različite odluke? Mogao bi nam krst u Banjaluci biti dozvoljen, a u Sarajevu zabranjen, ili marama u Sarajevu dozvoljena, a u Mostaru zabranjena. O upotrebi krsta u jednoj školi u Italiji Malo vijeće Evropskog suda za ljudska prava donijelo je odluku da su vjerska prava djece i roditelja bila povrijeđena, da bi, nakon burnih reakcija u Italiji, Vatikanu i Grčkoj, Veliko vijeće donijelo sasvim suprotnu odluku. Dakle, nisu problemi bezazleni, sistem je u pitanju.
Umjesto pozivanja da se smire tenzije, VSTS treba da donese jedinstvena pravila za stranke i treća lica kada je u pitanju prostor pravosudnih institucija. Dobar primjer za to su pravila Kućnog reda za Sud BiH. U pristupu problematici treba biti pažljiv. Možda bi bilo moguće praviti razliku u pogledu prostora sudnice i ostatka prostora pravosudne institucije, kao i razliku između kategorija korisnika suda. Neko dolazi u sud na poziv suda, neko da bi dobio neki dokument, neko da prati suđenje, a neko da pravi novinarski prilog. Svi oni ne moraju da koriste isti ulaz. Negdje je moguće prihvatljivo rješenje tražiti i na takav način. Pokušavam da ukažem na slojevitost i nijanse problema i mogućih rješenja.
Kada je sudnica u pitanju, treba pažljivo proučiti odluku Ustavnog suda BiH u predmetu “Hamidović” u kojoj je jasno rečeno da zabrana vjerskih obilježja važi i za stranke jer ne predstavlja prekomjerno ograničenje prava na ispoljavanje vjerskih osjećanja. Multikulturalna društva moraju da štite i promovišu zajedničke vrijednosti. Ako BiH želi u zajednicu evropskih naroda, onda treba da napravi razumnu razliku između vjerskog i sekularnog.
Nisu stvari tako jednostavne kako ih predstavlja akademik Filipović. Kakve veze ima ime Bošnjaka sa vjerskim simbolima i obilježjima? Da li je identitet samo vjersko? Bilo bi dobro da se Bošnjačka akademija nauka o tome oglasi. I svi relevantni društveni faktori. Treba zaustaviti ovo tumaranje po mraku srednjeg vijeka. Ako se ne oglasimo, bićemo taoci primitivnih i agresivnih. A danas samo oni, po svemu sudeći, osvajaju prostor i napreduju. Ćutanje vodi u civilizacijski krah. A on, s pravom upozorava Jasna Šamić, uopšte nije daleko!
Lično, imam problem da razumijem zašto neko ima potrebu da drugom pokazuje svoj vjerski identitet, svuda i na svakom mjestu? Nije su li vjera i Bog u čovjeku, a ne u ispoljavanju pripadnosti Bogu?
