Kao što obućari često na nogama imaju šuplje cipele, a šnajderi hodaju poderanih pantalona, kao što su fasade obično oronule na kućama molera i zidara ili kao što, recimo, pulmolozi puše po tri kutije cigareta dnevno, tako i novinari rijetko ili nikako pišu o problemima s kojima se oni susreću.
Za osam i po godina provedenih u redakciji Pressa s najboljom ljudskom i novinarskom ekipom u Srpskoj, više od nijednom, ali jako rijetko, koristio sam priliku da napišem koju riječ o onome što ne bilježe ni kamere ni diktafoni.
Samo oni nesrećnici koji se druže s predstavnicima sedme sile (pih, i ko je zove silom u ovakvom društvu), znaju za sate i sate koje novinari provedu na suncu i kiši u čekanju da se završi neki sastanak kako bi dobili i običnom puku prenijeli izjavu i “mudrost” nekog guzonje. Samo oni znaju za svakodnevne stresove koje rijetki novinari i brojni izvođači novinarskih radova doživljavaju od neprijatnih sagovornika, bahatih političara, po prirodi posla nadobudnih urednika i kao po pravilu alavih vlasnika i direktora medija.
Isto tako, razumijevanja prema “medijskim poslenicima”, kojima je kafana druga kuća, imaju samo najiskreniji prijatelji koji s njima dijele tu strast, a u stvari nasušnu potrebu zbog svega što proživljavaju. Pored svega toga, novinari ili “stvaraoci djela od neprolazne vrijednosti”, kako sami sebi posprdno tepaju, veoma često se susretnu i sa ozbiljnim prijetnjama, ali veoma rijetko zbog toga što su napisali neistinu, jer prijete uglavnom oni koje zaboli istina.
Ipak, da ovo ne ispadne epitaf novinarstvu, valja reći da se u ovom poslu dožive i prijatni trenuci. Od upoznavanja nekog sportiste ili muzičara kome ste se divili od malih nogu, preko zadovoljstva zbog priče zahvaljujući kojoj je nekome spasen život ili obezbijeđena egzistencija, pa do društvenog priznanja nakon razotkrivanja krupne afere poslije koje je neka krupna zvjerka završila gdje joj je mjesto.
Elem, sve ovo s razlogom pišem u prvom licu, jer da ne okolišam – napuštam Press. Drago mi je ako je bar neko osjetio da u ovim redovima ima emocija, a drago mi je i ako su neki razočarani što odlazim iz ove redakcije dobrih ljudi i novinara, jer to shvatam kao potvrdu da su cijenili ono što sam radio i da sam bar neke stvari radio kako treba. Zato, doviđenja i vidimo se u nekom drugom Pressu, čuj mene Faktoru!
