Svako pominjanje Tuzle, nevezano da li se tiče, na primjer, dolaska fudbalera Slobode u Banjaluku kao danas, ili neke druge teme, podsjeti me na jednu situaciju s početka prošle decenije kada je moja generacija u provinciji završavala gimnaziju i razmišljala gdje će nastaviti školovanje.
Većina nas gledala je ka fakultetima u Banjaluci, poneko ka Beogradu ili Novom Sadu, a niko prema Sarajevu.
“Ja ću u Tuzlu”, izjavio je jedan od prijatelja i izazvao šok kod ostatka grupe uz komentar: “Šta ćeš tamo, kod njih?”
Ratne rane tih godina nisu bile zarasle (mnogima nisu ni danas), a ambijent je bio takav da je prelazak međuentitetske linije izazivao blago podozrenje, ako ne i strah. Te godine, recimo, Sloboda ni teoretski nije mogla da gostuje u Banjaluci jer se zajednička liga u fudbalu nije ni igrala.
“Zar te nije strah da studiraš u Tuzli?”, logično pitanje sa nelogičnim odgovorom – “Nije, a i neću biti prvi Srbin tamo.”
Protok informacija tih godina nije bio ni izbliza jak kao danas. Internet skup i nedostupan, ostali oblici informisanja jednostrani i kanalisani. Tragovi prošlosti, predrasude i nezainteresovanost uticali su na to da ta moja generacija o stanju u Tuzli nije imala blage veze. Zato iz sadašnje perspektive kada mladi iz Republike Srpske uredno studiraju i u Sarajevu i u Tuzli ova priča zvuči pomalo i zastrašujuće. A Tuzla je i tada, početkom prošle decenije, kao i sada, pokušavala da izgradi imidž multietničkog grada, čiji stanovnici ne mare za nacionalne i vjerske razlike. U tome je u određenoj mjeri i uspjela. U kolikom obimu, donekle će pokazati rezultati popisa kada ih dočekamo. Tuzla, pak, svojim putem ide tiho i nenametljivo, za razliku od Sarajeva, koje se i danas bezuspješno upinje i galami. Interesantno, kada su nedavno u Sarajevu isprebijani oni bajkeri iz Čačka, prvi koji su zatražili da napadači budu procesuirani bili su bajkeri iz Tuzle.
Upravo nad takvom Tuzlom već dvadeset i kusur godina stoje dvije mrlje, svaka teška na svoj način. Jedna je “Tuzlanska kolona”, a druga “Tuzlanska kapija”. Oba slučaja niti su razjašnjena, niti su pravi krivci kažnjeni. I dokle god se to ne dogodi, Tuzla će imati balast i biti obilježena na način koji je nesrećan i za Tuzlake i sve one koji na njihovu priču gledaju sa strane.
