Došlo je vrijeme za miran razlaz u BiH!

Kostja Sukara je istoričar koji živi i radi u Londonu. Kada je diplomirao istorijske nauke u Velikoj Britaniji, specijalizovao se za prošlost Sjedinjenih Američkih Država, a sada na Roehampton univerzitetu u Ričmondu brani magistarski rad, posvećen uzrocima i posljedicama ratnih dešavanja na prostoru Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina.

Njegova aktuelna naučna istraživanja obilježena su uvjerenjem da je miran razlaz tri naroda u BiH najoptimalnije rješenje za budućnost ovog prostora, što ne bi bilo neobično, da nije riječ o tezi koju Sukara brani u akademskom okruženju u kojem se na dešavanja na Balkanu i dalje u značajnoj mjeri gleda kroz prizmu centralističkih stereotipa, utemeljenih na Zapadu prije dvije i po decenije.

Na početku razgovora za Press, Sukara – čiji je život prije rata u BiH bio vezan za Bugojno, a poslije rata za Banjaluku, uz London, naravno – tumači osnovne konture svog magistarskog rada.

– Dolaskom Turaka narušena je etnička ravnoteža na prostoru Bosne i Hercegovine. Od te prekretnice počinje faza rivalstva, odnosno vrijeme konstantne okupacije, u kojem stanovništvo BiH nikada nije dobilo priliku da realno sagleda svoje potencijale, niti da odlučuje o političkom ili socijalnom uređenju zemlje. Kako su se okupacione vlasti mijenjale, tako se mijenjao i položaj pojedinih naroda u BiH, koji koriste privilegovan status kod trenutnih vlasti da bi dominirali nad drugim narodima, svojim komšijama. S vremenom, potreba za dominacijom postaje jedina politička inspiracija, zbog čega ne iznenađuje podatak da su, nakon prve prilike da slobodno odlučuju o svojoj sudbini, narodi BiH skočili jedni drugima za vratove. Današnja politička klima u BiH ne razlikuje se mnogo od one koja je bila na sceni početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Zato je zbunjujuće uporno insistiranje zapadnih centara moći, ali i sarajevskih političkih struktura, na uređenju koje je još prije 25 godina donijelo devastirajuće rezultate – kaže Sukara.

– Države koje ste pomenuli su, u bližoj i daljoj prošlosti, bile nosioci evropske kulturne i ekonomske renesanse. U Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj postoji svijest o tome i njihove elite, ali i mase – bez obzira na brojne primjere negativnog, ali i pozitivnog rivaliteta – posjeduju veliku dozu međusobnog poštovanja. Kada su se nedavno desili teroristički napadi u Francuskoj, uoči svake fudbalske utakmice na engleskim stadionima svirana je “Marseljeza”, kao gest podrške narodu Francuske. Međutim, takvu solidarnost Britanci nisu pokazali prema Turcima ili Rusima, koji su gotovo istovremeno bili mete terorista. Dalje, tokom Drugog svjetskog rata, Nijemci i Englezi su, opet, vojnike zarobljene u međusobnim obračunima tretirali sa naglašenim uvažavanjem, što nije bio slučaj kada su imali zarobljenike iz drugih država i etničkih grupa. S druge strane, narodi u BiH ne mogu se pohvaliti sličnim iskustvom.

– Tokom posljednjeg rata u BiH, sve strane su činile zločine, ne samo prema zarobljenicima, nego i prema civilima. Ljudi koji poštuju jedni druge ne čine zvjerstva, koja su se događala na ovim prostorima. Dakle, hronični nedostatak kolektivnog poštovanja ne može da bude osnova za suživot. Iza poziva na uspostavljanje unitarne BiH očigledno se kriju tendencije ka dominaciji i novim teritorijalnim osvajanjima. Takva politika odgovara samo kriminalizovanim političkim strukturama u BiH, ali za sve ostale najbolja solucija bio bi mirni razlaz.

– Jedini okvir u kojem je BiH mogla da uspješno funkcioniše jeste Jugoslavija, gdje je ideja jugoslovenstva nadvladavala sebične nacionalne interese. BiH u sadašnjem obliku egzistira, ali ne funkcioniše. Dovoljno je podijeliti već podijeljenu zemlju na Republiku Srpsku, te na muslimanski i hrvatski dio, jer se i u Federaciji zna koji dijelovi kome pripadaju. Danas su unutrašnje granice jasnije definisane nego što je to bio slučaj početkom devedesetih. Normalno, međunarodna zajednica bila bi garant mira prvih nekoliko godina nakon razlaza, uz ustavnu regulaciju prava manjina unutar sve tri teritorije. Poslije bi se, po logici stvari, hrvatski dijelovi pripojili Hrvatskoj, dok bi RS i muslimanski dio Federacije, kao nove državice koje učestvuju na Evroviziji, poklanjali poene komšijama u okruženju.

– Međunarodna zajednica izgubila je interesovanje za BiH. Zapad održavanje postojeće situacije smatra najbezazlenijom opcijom, koja ne zadaje glavobolju trećerazrednim evropskim političarima kojima je povjerena na čuvanje. Međunarodna zajednica ima dugačku istoriju povlačenja loših poteza u vezi sa bivšom Jugoslavijom, koji se nastavljaju kroz rad Haškog tribunala. Ako se sagledaju statistički podaci o presudama donesenim u Hagu, jasno je da su Srbi bili optuženi za zločine protiv Hrvata i muslimana, Hrvati samo za zločine protiv muslimana, dok su muslimani oslobođeni svih optužbi.

– Vidljiva je namjera onih koji stoje iza tog suda da stvore sliku koja ne odgovara stvarnom stanju, kada je riječ o nedavnim ratovima na ovim prostorima. Samim tim, postavlja se pitanje: kakva je realna uloga tog tribunala?! To što će javnost u Norveškoj ili Belgiji posmatrati Srbe kao agresore, a muslimane i Hrvate kao žrtve, ne znači ništa za odnose na ovim prostorima. Uporno insistiranje na srpskoj krivici i negiranje odgovornosti drugih za događaje iz devedesetih neće pomoći nijednoj strani.

Ta politika dovodi do apsurdne situacije da cijela Hrvatska slavi oslobađanje generala koji su protjerali više od 200.000 Srba iz Hrvatske, a muslimanski dio Federacije BiH ima identičan odnos prema oslobađanju Nasera Orića, koji je imao značajnu ulogu u događajima koji su prethodili srpskoj odmazdi u Srebrenici. Nakon toga, obje ove strane optužuju Haški sud zbog oslobađanja Vojislava Šešelja, iako je logično da, u vojnoj hijerarhiji, ratni huškači ni približno nisu važni kao ključne komandne instance određenih oružanih snaga. Opet je očigledan nedostatak poštovanja prema žrtvama suprotne strane. Dok god se ne pojavi iskrena potreba da svaka strana kritički sagleda sopstveno učešće u tom ratu, besmisleno je bilo kakvo političko forsiranje pomirenja. Titova Jugoslavija zasnivala se na ignorisanju činjenica o međuetničkim sukobima u Drugom svjetskom ratu, da bi je na kraju to i uništilo.

– U Engleskoj još vlada standardno mišljenje da je “velikosrpska politika Slobodana Miloševića kriva za ratove u Jugoslaviji” i stiče se utisak da je na tu epizodu, što se Britanaca tiče, već stavljena tačka. Dvije decenije nakon završetka rata u BiH, kada je postignuto sve što je trebalo da se postigne raspadom Jugoslavije, takve lijene i politički inspirisane interpretacije ne služe istoriji kao ostavštini za buduće generacije, jer se ne slažu sa činjeničnim stanjem.

– Rat na prostoru bivše Jugoslavije bio je neminovan. Ratovi mogu da traju 10 dana ili 10 godina, te da imaju 100, ali i 100.000 žrtava. Da se međunarodna zajednica nije umiješala, rat u Jugoslaviji trajao bi kratko, uz minimalni broj žrtava. Nelegalno priznanje otcijepljenih republika i insistiranje na avnojskim granicama uzrokovalo je da rat traje onoliko koliko je trajao. Za međunarodno pravo nisu relevantne unutrašnje granice u državama, a avnojske granice bile su administrativne i služile su samo potrebama Jugoslavije. Kada je došlo do urušavanja SFRJ, promjene granica bile su neminovne. Nisu Hrvatska i BiH u Jugoslaviju ušle sa jasno definisanim granicama, jer ih nikada u novijoj istoriji nisu ni imale, niti su bile suverene države. U vezi s tim, ilustrativna je činjenica da je, neposredno uoči posljednjeg zasjedanja AVNOJ-a, Moša Pijade, Jevrej u vrhu Komunističke partije Jugoslavije, predložio da se u Hrvatskoj formiraju dvije srpske autonomne oblasti. Tom prijedlogu suprotstavili su se srpski političari Milovan Đilas i Aleksandar Ranković, uz izgovor da Srbi i Hrvati nisu toliko različiti da bi granice trebalo da ih  razdvajaju.

– Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i BiH, kada nije poštovana volja i želja srpskog naroda u tim republikama da ostane u sastavu Jugoslavije, Srbi postaju zarobljenici politike i njihov status konstitutivnog naroda degradiran je na status “pobunjenika”. U toj situaciji, rat je bilo teško izbjeći, a najlakše objašnjenje sukoba bilo je smatrati ga kao navodnu posljedicu “srpske želje za velikom Srbijom”. To objašnjenje bi možda i imalo smisla da su Srbi osvojili Sloveniju, pa išli dalje da se šire na Austriju i Mađarsku, ali teritorije na kojima su vijekovima živjeli Srbi, ostankom u Jugoslaviji, ne bi činile veliku Srbiju, nego malu Jugoslaviju. Da je, kojim slučajem, Slobodan Milošević pravio veliku Srbiju, sigurno ne bi učestvovao u svim mirovnim pregovorima, te nagovarao Srbe iz BiH da ostanu u okviru te zemlje ili mirno gledao “Oluju”.

– Slobodan Milošević jeste imao udio u rušenju Jugoslavije, ali ništa više od Franje Tuđmana ili Alije Izetbegovića, koji su izbjegli odgovornost pred sudom istorije. Izetbegovićeva odluka da, na nagovor Amerikanaca, povuče svoj potpis sa Lisabonskog sporazuma, direktno je imala za posljedicu nepotrebne tri i po godine ratovanja i oko 100.000 nepotrebnih žrtava, da bi Izetbegović na kraju u Dejtonu dobio manje nego što mu je bilo nuđeno u Lisabonu. Znači, prebacivati krivicu na Miloševića i Karadžića, a Izetbegovića pominjati u pozitivnom kontekstu, više je nego neukusno. Realan odnos prema svemu tome ima Suzan Vudvord, politikolog iz Njujorka, koja u svojoj knjizi “Balkanska tragedija” tvrdi da je Amerika iskoristila Izetbegovića da dokaže Evropi da EU nije sposobna da sama rješava probleme u sopstvenom dvorištu, pri čemu su SAD demonstrirale vlastitu ulogu svjetskog lidera, a isto tako i ulogu NATO-a kao svjetskog policajca.

– Na ovim prostorima još odlučuju političari iz devedesetih godina i to se mora promijeniti, mada, ko god da ih naslijedi, igraće ulogu piona u rukama moćnih struktura koje odlučuju o sudbini ovih nesrećnih naroda. Za BiH je najlogičnije rješenje miran razlaz, a tek tada bi mogli da se uspostave prijateljski odnosi među narodima u Bosni i Hercegovini, jer te relacije ne bi više bile opterećene teritorijalnim aspiracijama. Srbija treba da se strpi dok Novak Đoković ne postane predsjednik. Možda tada i svima istočno od Hrvatske krene nabolje.

Press