Jedan od prvih susreta sa Oružanim snagama BiH i njihovom ozbiljnošću, imao sam na sahrani svog dugogodišnjeg trenera, a njihovog oficira. Naime, dobro se sjećam djevojke u uniformi Oružanih snaga, ne mnogo veće od puške koju je nosila, zadužene za počasnu paljbu, kojoj je tužna ceremonija bila toliko nezanimljiva, da je sve vrijeme bila zaokupirana noktima i bajonetom svoje puške
Da li je to bila obična igra, uzrokovana nepodnošljivom dosadom, ili je pomoću bajoneta tokom sahrane zaista sređivala svoje nokte, ostalo mi je nepoznato.
Uostalom, svejedno je.
U svakom slučaju, radilo se o krajnjoj neprofesionalnosti, ali i odsustvu elementarne pristojnosti i discipline, koja bi morala biti zaštitni znak svih armija svijeta, pa tako i Oružanih snaga BiH.
Premda ne bih nužno morao generalizovati, niti podići pomenuti slučaj na nivo pravila, prvom utisku je uvijek teško oduprijeti se. S druge strane, kasnija saznanja, ali i svjedočenja sadašnjih i bivših pripadnika o ozbiljnosti unutar samih Oružanih snaga, govore o tome da bi djevojku sa početka priče i njeno ponašanje, nažalost, prije mogli da okarakterišemo kao pravilo, nego kao izuzetak.
Ipak, prelomni trenutak u pogledu odnosa prema Oružanim snagama BiH, bilo je saznanje o tome koliko zajednička armija, upitne svrsishodnosti i profesionalnosti, košta poreske obveznike u Bosni i Hercegovini. Posebno dramatična činjenica je da, od 286 miliona KM, koliko je Ministarstvo odbrane potrošilo u 2015. godini, čak 190 miliona otišlo na plate zaposlenih u tom ministarstvu! Kao da to nije bilo dovoljno alarmantno, pa je budžet Ministarstva odbrane za tekuću, 2016. godinu, dodatno povećan, i to za više od četiri miliona KM.
Od osnivanja do danas, Oružane snage BiH su potrošile oko tri milijarde KM, što je gotovo trećina novca koji su zajedničke institucije ukupno potrošile u tom periodu. Tokom reformi koje su dovodile do formiranja zajedničkih institucija, uključujući i Oružane snage, svi međunarodni i domaći akteri su govorili da se to radi zbog racionalizacije, dostizanja evropskih standarda, povećanja efikasnosti I slično. Niko nije spominjao da će te institucije postati svrha po sebi, a bezočno trošenje novca na plate zaposlenih njihova osnovna funkcija.
Drugi argument, koji je još aktuelan, jeste da institucije na nivou BiH, posebno Oružane snage, treba da ojačaju zajedničku državu I doprinesu snažnijoj koheziji Bosne i Hercegovine. Ako je to način na koji bismo trebali jačati zajedničku BiH i povjerenje među narodima, onda bi najbolje bilo da Ministarstvo odbrane, pored postojećih, više od 10 hiljada zaposlenih(!), primi u radni odnos još toliko budžetskih korisnika, kako bi onda država bila duplo snažnija. Međutim, imajući u vidu ekonomsku situaciju u zemlji, nije teško složiti se da bi to, kao uostalom i postojeći nivo potrošnje u Ministarstvu odbrane, bilo potpuno iracionalno sa finansijskog, ali i sa stanovišta elementarne racionalnosti.
Do kad ćemo moći da se zadužujemo kako bismo servisirali potrebe parazitskog sistema i prekobrojne državne službenike, to nam niko nije rekao, ali sumnjamo da će država BiH izgledati snažno i kohezivno onda kada se budžetska kasa isprazni i kada se nađe na koljenima pred stranim kreditorima.
Nastavimo li ovim putem, pitanje je vremena kada će se pomenuti scenario ostvariti.
