Mislim da je krajnje vrijeme da se naša braća muslimani suprotstave Dodikovom teroru. I uzvrate istom mjerom. Najačim Dodikovim oružjem – referendumom. I tako dokažu da i oni konja za trku imaju.
Marku Kraljeviću je snaga ležala u topuzu, Titu u UDBI, Asteriksu i Obeliksu u čarobnom napitku koji su im pravili Druidi, a Miloradu Dodiku u referendumu.
Čim ga nesuđeni koalicioni partneri Bakir i Fahrudin iznerviraju, on se dohvati nekog referenduma. I raspali po Sarajevu. Baražnom vatrom, bez ikakve selekcije ciljeva. Isto kao što su Ratko Mladić i Stanislav Galić to činili u ratu.
Nekad je to referendum o nezavisnosti Republike Srpske, drugi put o pravosuđu, treći put o samovolji visokih predstavnika, a ove godine Bošnjake i ostale muslimane Mile najčešće teroriše referendumom o danu Republike Srpske.
Mislim da je krajnje vrijeme da se naša braća muslimani suprostave Dodikovom teroru. I uzvrate istom mjerom. Najačim Dodikovim oružjem – referendumom. I tako dokažu da i oni konja za trku imaju.
Predlažem da tema prvog referenduma bude jezik kojim govore muslimani u BiH. Od onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Bošnjaci, do onih koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni i Marsovci.
Do prije dvadeset i kusur godina, muslimani u BiH su govorili dva jezika. Polovina se služila srpskohrvatskim, druga polovina hrvatskosrpskim. Ta jezička podjela bila je prisutna i u mnogim porodicama. Ali, prevodioci im nisu bili potrebni. Razumjeli su se kao da govore istim jezikom.
Onda je njihov predstavnik Alija Izetbegović, poliglota koji je kod kuće govorio srpskohrvatski, a u javnosti hrvatskosrpski, umjesto mira i bratstva i jedinstva za njih mudro izabrao rat i nezavisnost. Nezavisnost od svega što je normalno i dobro po muslimane.
Po njegovoj volji, jednog lijepog jutra, dok su prvi zraci sunca milovali Velešiće a oko Miljacke se umjesto detonacija srpskih granata širio cvrkut ptica, probudili su se sa kolektivnim gubitkom pamćenja. Takvim da niko od njih nije znao da gukne ni riječ svog dotadašnjeg maternjeg jezika. Ni oni što su dobro jutro nazivali na srpskohrvatskom, ni oni što su to činili na hrvatskosrpskom.
Da bi čudo bilo još veće, svi oni su tog jutra istovremeno progovorili novim, istim jezikom. Koji je Alija krstio bošnjačkim. Nažalost, kao i sve bajke, i ova je kratko trajala. Pod uticajem 1.200 tajnih agenata Titine UDBE koji su i nakon proglašenja nezavisnosti BiH nastavili da rade za Beograd, Teslinih tajnih elektromagnetnih talasa, srpske propagande preko Zvezda Granda, Pink Televizije, Parova, Cece i Bore Drljače ponovo je došlo do kobnih jezičkih podjela.
Koje razarajuće djeluju po muslimansko lingvističko biće. Pa sad polovina muslimana odličnu humorističku seriju “Lud, zbunjen, normalan“ Feđe Isovića i maestralnog Mustafu Nadarevića prati na bosanskom, druga na bošnjačkom jeziku. Polovina se o kurvanju muslimanske heroine Mace Diskrecije i junačkim podvizima srpske nacionalne gromade Zmaja od Šipova edukuje na jednom, polovina na drugom jeziku. Polovina sa Halidom Bešlićem “Iznad Tešnja zora sviće“ i “Stani zoro“ pjeva na bošnjačkom, a polovina na bosanskom jeziku. Ko jabuka na dva dijela kad se raspolovi.
Što je najgore, u Sarajevu se u posljednje vrijeme sve više javljaju jugonostalgičari koji su se naprasno (vjerovatno šokirani blagostanjem koje im je donio život u nezavisnoj BiH), sjetili da govore srpskohrvatskim jezikom. A ima i braće muslimana koja tvrde da je njihov jezik, srpski jezik. Kad sam nedavno boravio u Sarajevu lično sam upoznao troje takvih izdajnika, Rasima, Fikreta i konobaricu Maidu. Poslije trećeg konjaka izjavili su da govore srpskim jezikom. A čitaju i ćirilicu.
Da završim, niko više tačno ne zna kojim jezikom govore muslimani u BiH. Ni oni sami. Muslimani u Srebrenici, Konjević Polju i Kotor Varošu traže da se njihovoj djeci u đačku knjižicu upiše da im se predmet iz maternjeg jezika zove bosanski jezik. Većina roditelja u drugim dijelovima BiH insistira na bošnjačkom jeziku. Podijeljeni su i lingvisti u Sarajevu. Za institucije Republike Srpske maternji jezik muslimanskih učenika je “jezik bošnjačkog naroda“.
U Srbiji priznaju bošnjački jezik. U Hrvatskoj tvrde da je u pitanju bosanski. U Crnoj Gori zvanično su u upotrebi i jedan i drugi. Lud, zbunjen, normalan.
Jedini demokratski način da se izađe iz ovog lavirinta jeste da muslimani glasaju na referendumu. I tako jednim udarcem ubiju dvije muve. Prvo, da održavanjem referenduma napokon pariraju Dodiku. Klin se klinom izbija. Drugo, da već jednom krste svoj maternji jezik. Sramota brate da naciji koja je još u vrijeme dinosaurusa oko Visokog podizala piramide deset puta veće od Keopsove još ne zna kojim jezikom govori. I da koristi samo sedam padeža. Kao i Srbi.
