Govore neki danas kako je Kosovo izgubljeno, kako treba razmišljati pragmatičnije i okrenuti se budućnosti i integracijama, kako treba zaboraviti emocije i imaginacije, te kako je svaka priča o Kosovu i Metohiji u tom kontekstu isprazna.
Ovo je uvijek bila i biće trajna dilema ili jedno od vječitih srpskih pitanja, da ne kažem podjela. Isto tako znam da i pored svih pošasti današnjice koje su nas snašle postoji nešto, malo i sitno, mnogima nevidljivo, neshvatljivo, pa zato i nedostupno…
To nešto je jedno zrno soli. Nek’ nemamo ništa, do to jedno zrno soli, al’ nek sa njim sve bude osoljeno, i kad nam sve odnesu vode i vatre to jedno zrno da nam bude sve.
Ako nemamo neko zrno. Ne znam čega. Koje se ni u reci ni u moru, koje se ni u otrovu ni u krvi neće rastvoriti i promjeniti. Koje će i u raju ostati ono što je bilo u paklu. I masline, i loza i pšenica, sve bi nam niklo iz tog zrna da ga imamo. Ko nema tog zrna nema ništa. Neko bi za to zrno, Lazare dao i glavu. A neko bi dao to sveto zrno za…
“Za šta Obiliću? Za zrno bisera ili za judinih 30 srebrnjaka? Za činiju Muratovog pilava?”
Ovaj citat iz filma “Boj na Kosovu” u nekoliko rečenica opisuje svu eshatologiju našeg naroda, heroje, stradanja, bitke, kukavice, velikaše i bogataše, kicoše i izdajnike, smisao i besmisao i svako ga shvata na svoj način.
Za mene on znači samo jedno, a to je da su Srbi na Kosovu i Metohiji čuvari svete zemlje sa koje se uči zašto je zemaljsko za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka.
Prevazići političko pitanje Kosova i Metohije i postaviti trajni psihološki štit da bi se odbranili, dužnost je i obaveza svakog poštenog i časnog Srbina koji iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, kako reče Petar Kočić.
Kosovo i Metohija je način života, prostor, mjesto i jedno posebno stanje u kom se izdigneš iznad svih drugih i vidiš više od života i dalje od smrti. To je onaj odlučni korak kojim pilot Pavlović posljednji put prilazi avionu i izvlači iz kokpita mladog pilota uz riječi:
“Nećete vi da ginete, ja ću.”
Kosovo je pomisao sa kojom najmlađi major našeg vazduhoplovstva Radosavljević leti u oblake i na sebe preuzmema prvi udar neprijateljskih aviona da bi “spasio bar neko dijete”.
Živjeti na takav način kao ovi ljudi, znači u jednom treptaju sabirati svu prošlost, sadašnjost i budućnost, pa sve to tako zajedno i herojski posijati u polja naših budućih generacija kao primjer, pravac i uzor. Samo tako posijano sjeme ostaje i prenosi se vijekovima i pokolenjima, a sve drugo odnese prvi vihor jedne decenije.
To sveto sjeme su posijali Nemanjići, Knez Lazar, Miloš Obilić, Karađorđe, Milunka Savić, Gavrilo Princip, Momčilo Gavrić, Mišić, Stepa i Putnik, posijao ga je i Vukašin Mandrapa kao i Spomenko Gostić, te Milan Tepić…
Posijali su svoje u vječnost i junaci Gvozdenog puka kao i oni sa Cera, Kolubare, Suvobora i Košara, trojica braće Milića, te pilot Đurić uz gore pomenute i još mnogo, mnogo drugih znanih i neznanih junaka koje nisam pobrojao.
Sve one mošti, ćivoti i svetinje sa Kosova i Metohije nas podsjećaju na ove hrabre junake koji i pali govore o časti, herojstvu i ljubavi, koji su posadili zrno za nas i ispisali prve stranice knjiga za vaspitanje potomaka.
Ako se odreknemo Kosova i Metohije, zatiremo to sjeme i odričemo se ideje da jednog dana budemo bolji, hrabriji i časniji ljudi, prvo sami prema sebi, a onda i prema drugima.
Konačno Kosovo i Metohija nije ono što se uči u školi, preko televizora ili interneta, to je ono što se doživi kada odeš tamo za Vidovdan, kada osjetiš bujicu misli, miris Dečana i oslušneš tišinu Hoče, kada stisneš ruku sjetnom starcu na klupama pored ibarskog mosta, a dijete Metohije pogledaš u oči…
