Kolika je politička ostrašćenost u Srbiji i koliko smo skloni da kritikujemo i dobre stvari onih sa kojima se politički ne slažemo, pokazuje i reakcija dijela javnosti na hvale vrijednu odluku predsjednika Vlade Srbije da jednom mjesečno prima građane, radi rješavanja njihovih problema.
Dvije i po decenije javnost je prozivala najviše državne funkcionere, od Miloševića, preko Đinđića, Koštunice i Tadića, do Nikolića i Vučića, da su nedostupni za obične građane i njihovu muku. I da zbog toga ne znaju kakvo je pravo stanje u državi. I kako narod živi.
Uprkos tome, Vučićevu odluku da to promjeni i da jednom mjesečno u svom kabinetu prima narod mnogi su dočekali “na nož”. Čak i posprdno. Jedni su tvrdili da od toga neće biti ništa, drugi da je u pitanju jeftina demagogija, trećima je smetalo što je Vučić sastanke najavio u ranu zoru.
Saša Radulović je otkrio toplu vodu da institucije sistema ne funkcionišu dobro. Čim probleme građana treba da rješava premijer.
Pa da Vučić misli da funkcionišu dobro, ne bi ni pozivao narod da mu se žali. Da je odziv bio slab, dežurni kritizeri bi likovali da Srbi ne vjeruju Vučiću. Kada je objavljeno da se za razgovor prijavilo 5.000 ljudi, počeli su da potenciraju to što većina onih koja se prijavila neće doći na red da uđe u Nemanjinu 11.
Nekima se nije dopala ni Vučićeva odluka da umjesto planirana tri sa građanima razgovara 12 časova. A, oni “na kraj srca” su nalazili manu i zbog ljudi koje je juče primio. Jer su im njihovi problemi izgledali previše “sitni” da bi se njima bavio predsjednik vlade. Kao da svakom njegova muka nije najveća.
Sve te, dobronamjerne i nedobronamjerne, kritike ne mogu promjeniti činjenicu da su susreti u Nemanjinoj 11 ne samo istorijski, jer je prvi put jedan srpski vladar pozvao narod u svoj kabinet, već i izuzetno značajni. Iz više razloga.
Sve ljubavi sa vremenom slabe, blijede. Osim ljubavi prema vlasti. Ona je svakim danom sve jača. Ma koliko bio snažna i skromna ličnost, vlast ponese čovjeka. Odvoji ga od realnosti i stvarnosti. Nekog manje, nekog više. Ali, svakog bar malo. Vučić sigurno nije izuzetak. Ovi susreti će mu pomoći da bolje sagleda stanje u Srbiji. I šta narod misli o njemu i “njegovoj” vlasti.
Impresionirani susretom sa premijerom, pojedini građani će mu laskati. Međutim, njemu laskanje ne nedostaje. Za to se brinu njegovi najbliži saradnici u vladi i stranci. I Ivica Dačić. Ali, sigurno će da bude i onih od kojih će Vučić čuti mnogo neprijatne podatke o radu opštinske vlasti, policije, sudova i drugih državnih organa.
O pojedinim lokalnim stranačkim funkcionerima SNS koji su privatizovali stranku i lokalnu vlast, koji se deset puta na dan pozivaju na prezime Vučić, a deset puta dnevno brukaju i njega i stranku. O pojedinim imenovanim i samozvanim kordinatorima kojima je stranački rad na terenu pre svega pokriće za privatni biznis.
Za krajnji rezultat ovih susreta u vladi Srbije posebno su značajni građani koji će u Nemanjinoj 11 iznijeti porazne podatke o svom životnom standardu. Što će premijeru sigurno, bolje nego suvoparna statistika, “otvoriti oči” i pomoći da na malo drugačiji, više kritički, način sagleda stanje u državi i rezultate vlasti koju predvodi.
A, najveći rezultat ovog Vučićevog istorijskog eksperimenta biće ako on ne ostane eksperiment, već postane – obavezna praksa. I za njega i za njegove nasljednike na mjestu premijera. Bila bi to značajna tekovina srpske politike. Koja bi pomogla svima – i građanima, i razvoju demokratije u Srbiji i političarima. Da budu u stalnom kontaktu sa “običnim” građanima i njihovim problemima.
Da te probleme više primjećuju, bolje razumiju i uspješnije rješavaju.
