Živim poput ostalih. Od danas do sutra. Svim se silama borim da zaboravim kako m dijete koje se bliži četrdesetoj nikad neće doći do posla jer nismo članovi mafije. Pišem knjige koje se prodaju ali mom izdavaču nije padalo na pamet da poštuje ugovor ili mi, ne daj bože, plati. Sve članove moje šire i bliže porodice od propasti dijeli jedna plaća.
Oni koji ne rade sanjaju o Irskoj ali nikako da krenu jer misle da ima nade i da još nije sve izgubljeno. Danas mi je dijete najbolje prijateljice reklo da ga ovo u čemu živimo podsjeća na vrijeme pred Francusku revoluciju. Saša misli da je Hrvatska u 1789. Još malo, još mjesec, dva ili tri, sve ćemo zapaliti, naše zlotvore skratiti za glavu i krenuti ispočetka.
Nisam mu rekla, siroto dijete za koji će dan navršiti trideset i devet, haha, Saša, haha. S kim ćemo krenuti u palež i sječu glava naših zlotvora? Tolerancija građana Hrvatske na sranja koja im se dešavaju nema granica. Sve mi gutamo, sve je nama probavljivo, nema toga govna koje za nas nije puno vitamina.
Pa ipak… Ne mogu vjerovati. U jednom zagrebačkom kvartu, zaboravila sam mu ime, Bandić i Bozanić su odlučili podignuti crkvetinu, zvat će se “Kod Stepinca”. Nitko ne bi trebao imati ništa protiv da Bandić i ovaj drugi nisu sva svoja četiri zla oka bacila na park u kome se djeca igraju.
Dok sam živa neće mi biti jasno zašto mi obični ljudi baš nikad, ali baš nikad, ni kad su u igri interesi naše mladunčadi, ne popizdimo. Ako se složimo da smo mi stariji napaljeni govnojedi zašto svojoj djeci ne pomognemo da to ne postanu?
Nama nitko nije rekao tko je jebeni Bandić. Doklatio se u Zagreb, nema u tome ništa loše, ali jest loše to što je postao gospodar života i smrti u mom glavnom gradu. Čovjek se rodio u čatrlji, ni otac ni majka mu nisu držali zlatnu žlicu u bezubim ustima, ušetao je u naš glavni grad i jebe nam milu majku već desetljećima.
Kako? Zašto? Zato jer smo mafijaška takozvana država. Ne mislim da je Bandić šef, on je samo dobro plaćeni lutak koga na koncu drže opake njušketine. Tko plaća sve te džamboplakate, tko blagoslivlje gradnju crkve nasred parka protiv volje građana, tko plaća sve te arhitekte, projektante, lopine koje izdaju građevinsku dozvolu… Nikad nećemo doznati. Mi mislimo da je mafija koja vlada Hrvatskom naša sudba kleta i da joj ne možemo ništa.
Ja bih sa svim tim nekako lakše izlazila na kraj da nam se gadovi ne rugaju. Kad sam na nekom portalu vidjela Sanadere na jahti u vodama blizu Sardinije stvarno sam popizdila. Tata snima svoje tri cure, cure se kese u kameru i sve tri nas polugole šalju u kurac. Jebite se, vi sužnji koje mori glad. Benzin vaš, ideje za krstarenje naše. Jebeš Remetinac, jebeš prodaju Ine, jebeš pokradene milijune, jebeš vašu gladnu djecu koja u ledenoj Irskoj sanjaju voljenu zemlju u koju se nikad neće vratiti, jebeš penziće i ostale u kontejnerima jebeš gladne, jebeš ovršene, jebeš besposlene, jebeš… SVE JEBEŠ!
Kad sam vidjela fotku na kojoj se cere one ženske bacila sam pogled na komentare ispod slike. Očekivala sam krik i bijes uvijek nadrkanih hejtera. Koja sam ja budala. Što ih je na fotki najviše uznemirilo? Popizdili su jer jednoj od cura sise vise. Pa ti od takvog naroda očekuj Francusku revoluciju.
Moju prvu susjedu koja nema ni za jogurt smeta što je “Bandić pustio trbušinu” i što je u Kninu polagao neki vijenac “obučen u žuto a trbuh mu je bio mokar.” Eto na što se mi palimo. Zato neće biti nikakvo čudo kad Bozanić uskoro u zagrebačkom dječjem parku blagoslovi crkvu od osam katova.
Sve će nam biti prihvatljivo jer će na gospodinu biti zlatna halja, kosa svježe ofarbana u boju meda, nakti vrhunski dotjerani, noge depilirane, a možda će nakon prve mise u neboderu i potrebite nahraniti hostijom.
Građankama i građanima Hrvatske tako malo treba. Dobro nam je i neka nam je. Rekla bih vam da glasate za moju stranku SMS, ali… Kad mi pobijedimo sve će biti drugačije.
Moja najbolja prijateljica, Zagrepčanka Ana, neće glasati za nas. Misli da u Hrvatskoj samo kriminalci imaju šansu. Ostale će mafija ili odbiti ili pobiti.
