Zato što je bio jedan od najbližih saradnika ratnog zločinca Karađorđa, sa kojim je podigao Prvi srpski ustanak, oružanu pobunu u kojoj će biti srušen ustavni poredak turske carevine i ubijeno više od 100.000 turskih vojnika.
Zbog toga što je, kao jedan od vođa Prvog srpskog ustanka u Podrinju, počinio masovne zločine nad Turcima, posebno nad Turcima iz Bosne, čime snosi direktnu komandnu odgovornost zato što ni 200 godina kasnije u BiH ni Turci, ni Bošnjaci, nisu natpolovična većina stanovništva. Pa ne mogu da na teritoriji između Drine i Une proglase Islamsku državu. Miroljubivu i demokratsku. Kao što je ona u Siriji i Iraku.
I tako ostvare ideje iz Islamske deklaracije svog najvećeg mislioca i intelektualca Alije Izetbegovića. U evropskoj naučnoj, filozofskoj i spisateljskoj javnosti čuvenog po tome što je za samo 80 godina života i stvaralaštva uspio da napiše čitavu jednu knjigu.
Koju je započeo kao Srbin i ćirilicom, završio kao musliman i latinicom, a pokušao da ostvari u praksi kao Bošnjak. Uništenjem i Srba i ćirilice.
Osumnjičeni Moler je početkom devetnaestog vijeka, sa Karađorđem i ostalim vođama pobunjenika, na teritoriji turske carevine nasilnim putem, bez saglasnosti Federike Mogerini, Martina Šulca i Donalda Tuska formirao SAO Srbiju, što je Srbima 190 godina kasnije, kada su ponovo trebali da postanu turska raja, dalo ideju da se tome suprostave formiranjem SAO Istočna Hercegovina, SAO Bosanska krajina, SAO Posavina, SAO Majevica i Semberija i tako nasilnim putem spriječe obnavljanje turske države u BiH.
Zato što je kao neobično talentovan slikar, po čemu je i dobio nadimak Moler, u crkvama koje je oslikavao slikao samo srpske i pravoslavne, a ne i turske i islamske svece. Jedini Turci koje je slikao bili su – mrtvi Turci.
Nikolajević kao inovator svoje izume nije stavio u službu nauke, već u funkciju ostvarenja uskih nacionalističkih interesa srpskih pobunjenika i rušenje turske carevine. Evo dokaza.
U toku turske opsade Loznice 1813. godine u gradu je zavladala velika žeđ. Vode nije bilo ni za piće, a kamoli za spremanje hrane za 800 opkoljenih srpskih vojnika. Kako je srpskim ustanicima jedina hrana bio hljeb, a hljeb ne može da se mijesi bez vode, u Loznici je zavladala i velika glad.
Umjesto da lijepo pusti da Karađorđevi teroristi pocrkaju od gladi i žeđi i tako na najhumaniji način, u skladu sa najvišim standardima NATO pakta, rieši pitanje ove oružane pobune, vojvoda Moler je naredio da se sa prvim sumrakom brašno prosipa po travi. U toku noći i svitanja brašno bi se toliko natopilo rosom da je moglo da se mijesi u hljeb. Ujutro, uz brašno kuvari su namjerno kupili i mijesili i malo veće količine zemlje i trave, pa su srpski ustanici zajedno sa hlebom u organizam unosili i potrebne količine minerala i vitamina.
Osumnjičeni Moler se nikada nije odazvao pozivu turskog Crvenog krsta da bude davalac krvi, iako se (na drugoj strani) tom krvlju toliko razbacivao da je njome počeo da piše i pisma. Evo dokaza.
Kada su se ustanici u Loznici, suočeni sa dugotrajnom opsadom, desetostruko jačim neprijateljem i pogibijom 200 drugova, našli u bezizlaznoj situaciji, Moler je donio odluku da pokušaju proboj iz opkoljenog grada. Računajući da će tako bar neko od pobunjenika da preživi.
Međutim, da bi proboj uspio, opkoljenom srpskom šancu bila je neophodna pomoć spolja. Trebalo je pobunjeničkim komandantima na širem području Loznice napisati naredbu da nekoliko časova prije početka proboja napadnu tursku vojsku sa spoljne strane i smanje njen pritisak na opkoljenu varošicu.
Kako u šancu i varošici nije bilo ni kapi mastila za pisanje, a telefonske i internet veze su tih dana bile u prekidu, Moler je problem riješio tako što je nožem sebi presjekao jednu venu na ruci, a onda sopstvenom krvlju napisao pisamo koje je po kuriru poslao iz grada.
Slučaj se završio tako što su se opkoljeni srpski pobunjenivci bez većih gubitaka probili iz opkoljenog grada i nastavili svoje protivustavno djelovanje.
Uz sve to, Vojvoda Moler je 1815.godine bio prvi predsjednik Vlade SAO Srbija, dakle preteča Milana Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića, Božidara Vučurevića, Voje Kuprešanina, Radovana Karadžića i ostalih srpskih terorističkih vođa.
