Kažu da se Martin Santos, predsjednik odbojkaškog saveza Španije, na upravo završenom kongresu u Buenos Airesu, poslije glasanja o prijedlogu da se Kosovo primi u Svjetsku odbojkašku federaciju krstio i lijevom i desnom. Nije mogao čudom da se načudi kako je glasao predsjednik srpske odbojkaške organizacije Nenad Golijanin.
Santos je glasao protiv, Golijanin je bio uzdržan, pa se ovaj prvi pitao: “Ko je od nas dvojice lud, a ko zbunjen”. Naravno, zbunjen je bio Španac. A kako i ne bi bio.
Još gore od toga što je digao ruku, ugrađujući svoj kamen u zid državnosti Kosova, bilo je kasnije Golijaninovo objašnjenje zbog čega je to uradio. Ni mali Perica ne bi gore objasnio.
“Ja sam ustao i pošto su sve članice, osim Španije, bile za prijem takozvane države Kosova u FIVB, rekao da OSS neće da glasa ni protiv, ni za, već je uzdržan. Kao Srbin, rođen u Srbiji, nikako ne mogu da prihvatim da se otima dio teritorije moje zemlje. Naša odluka ne može da utiče na njihovu odluku, a kao sportisti ne želimo mladim ljudima da zabranimo da se bave sportom, odbojkom”, rekao je Golijanin.
Koga u Srbiji zanima da li je Golijanin u toku glasanja ustao ili je sjedio? Da li možda misli da je njegova samovolja, koja nije ništa drugo do podrivanje diplomatske borbe Srbije da spriječi međunarodno priznanje Republike Kosovo, manja zato što je tu svinjariju učinio stojeći? Mogao je onda i da skoči. Pa da smečovanje protiv sopstvene zemlje bude ubjedljivije.
Šta znači ovo: “pošto su sve članice, osim Španije, bile za prijem”. Koliko je još zemalja trebalo da bude protiv, pa da i predstavnik Srbije glasa protiv? Pet, 24 ili 143? Koji je to broj? I ko ga je odredio? Da li to znači da je predsjednik Srbije otišao na zasjedanje sa stavom da se opredeljuje prema broju onih koji budu za i protiv prijema Kosova, a ne prema stavu svoje države? Sudeći po rečenici „Naša odluka ne može da utiče na njihovu odluku“…. upravo je to u pitanju. Da je više desetina prisutnih predsjednika odbojkaških saveza diglo ruke Golijanin bi ustao i, koristeći svoju visinu, brojao. Pa ako bi se ispostavilo da su dva glasa više za prijem Kosova i on bi digao ruku. Jer njegova odluka ne može da utiče na njihovu odluku.
“Kao Srbin, rođen u Srbiji” (koji uspjeh, čovjek vjerovatno misli da zbog njega zaslužuje orden) nikako ne mogu da prihvatim da se otima dio teritorije moje zemlje. Samo, kao Srbin rođen u Srbiji, mogu da u tome pripomognem. Šta li bi tek bilo da ovaj Srbin nije rođen u Srbiji?
“Ne želimo mladim ljudima da zabranimo da se bave sportom, odbojkom”, kaže dalje ovaj karijerni sportski diplomata. Za razliku od Vučića, Dačića i osam miliona zločestih Srba koji to žele. Koja zamjena teza, koje prolupavanje. U Buenos Airesu se nije glasalo o tome da se mladim Šiptarima zabrani da se bave sportom.
Niko ne spori da treba da se bave. Bolje da se bave sportom nego da sjede po kafićima, drogiraju se ili prijavljuju u Islamsku državu ili OVK. A imaju i gdje. Ostalo od protjeranih Srba na stotine hiljada praznih dvorišta i livada. Ovdje se radi o tome da li tim mladim ljudima treba dozvoliti da budu član jedne međunarodne organizacije kao predstavnici terorističke države Kosovo, koja se gradi na srpskoj zemlji, na srpskim temeljima, na zločinu nad srpskim narodom.
Neko bi to ovom glavonji trebalo da objasni. Pod uslovom da u tom odbojkaškom savezu još ima neko ko nije “građanin svijeta”, već “običan” Srbin. Ne samo po rođenju, već i po ubjeđenju. A ako nema, bio bi red da to učini država. Da raspusti to veselo društvo i zamjeni ga ljudima koji će u bijelom svijetu predstavljati Srbiju a ne sebe samog. Koji će više voditi računa o svojoj državi nego o fizičkom vaspitanju mladih Albanaca.
Ako Golijanin ostane na mjestu predsjednika odbojkaškog saveza, Srbija šalje poruku da je neozbiljna država. Srpske diplomate deset godina širom svijeta moljakaju Kurtu i Murtu da ne priznaju Republiku Kosovo. A onda ga prizna predstavnik Srbije.
Neko će reći da bi onda isti aršin trebalo primjeniti i na Vladu Divca, koji nije glasao protiv prijema Kosova u MOK. Naravno da bi trebalo. Pa makar i sa dvije godine zakašnjenja. Na pitanje zbog čega nije bio protiv, Divac je tada odgovorio da je vodio računa o “interesu sportista”. I svom ličnom interesu. Umjesto da vodi računa o interesima države koju predstavlja.
Divca je odmah trebalo najuriti sa te funkcije. Dok si rekao kantrimen.
