U posljednje vrijeme, u Srbiji se često spominje dilema kojoj je ova zemlja izložena: „Kojem li se carstvu prikloniti“, evroatlantskim integracijama ili Rusiji. U centar ove dileme se stavlja Vučić, navodno kao samostalan subjekt, koji treba da odluči što da se radi.
Piše: Emil Vlajki
Kada je koncem pedesetih prošlog vijeka De Gol došao na vlast u Francuskoj, uradio je dvije suštinske, a tada, u jeku antikomunizma, nezamislive stvari:-Izveo je Francusku iz NATO-a.-Rekao je, da se Evropa mora ujediniti od Atlantika do Urala.
Drugim riječima, kao što je Amerikanac Monro proklamirao: „Amerika Amerikancima“, tako je i De Gol rekao: „Evropa Evropljanima“, uključujući i Rusiju.
U posljednje vrijeme, u Srbiji se često spominje dilema kojoj je ova zemlja izložena: „Kojem li se carstvu prikloniti“, evroatlantskim integracijama ili Rusiji. U centar ove dileme se stavlja Vučić, navodno kao samostalan subjekt, koji treba da odluči što da se radi. Tim povodom mora se reći slijedeće.
Od pada Slobodana Miloševića i uvođenja „demokratske“ kapitalističke „Oktobarske revolucije“ (Koštunica), sve su vlasti u Srbiji došle i opstale jer su im Brisel i Vašington davali zeleno svjetlo! Bez toga se ni jedna vlast nije mogla formirati. Svaka od njih je morala pristati da slijedi (suštinski antisrpsku) politiku evroatlantizma. Slučajno ili ne, mada se tvrdi da u politici nema slučajnosti, Đinđić koji je pokušao da od tog slugovanja odstupi i da sačuva Kosmet, i o tome je odlučno obavijestio Zapad, bio je vrlo brzo nakon toga ubijen. Čudne su te koincidencije!
Ono što se želi reći je slijedeće. Kao i sve prethodne vlasti, i ova sadašnja je došla uz blagoslov evroatlantskog Zapada. Dakle, svi oni koji tvrde, implicitno ili eksplicitno, kako je sadašnja vlast samostalna u odlučivanju, i kako je samostalna u određivanju da li će na Istok ili na Zapad, ili su naivni, ili svjesno (kao, na primjer, neke kvislinške NVO) zavaravaju javnost.Ova vlast slijedi politiku Brisela i Vašingtona uz mala ne-suštinska odstupanja.
Ali, u svakoj ludosti ima rezona. Ova vlast misli, da ako, faktički dade Kosmet (bez nužnog formalnog priznanja), da će proamerički Zapad pustiti Srbiju na miru, da je neće dalje čerupati i ponižavati i da će joj dozvoliti da uđe u Evropsku Uniju. Ova je vlast, ucjenjena Zapadom, prema tome, po intencijama, apsolutno patriotska smatrajući da se „nešto“ (Kosmet) mora žrtvovati kako bi ostatak Srbije prosperirao.
Mora se konstatirati da, ucjenjivana kao i sve ostale do sada, sadašnja vlast, misleći da nema drugačijeg izbora, a želeći ipak najbolje Srbiji, zavarava samu sebe.
Hajdemo, da na jednom „sitnom primjeru“ pokažemo hipokriziju i neljudskost evroatlantske politike prema Srbiji.
Zapad u ovom času, kao lisica gavrana (čekajući da ispusti Kosmet iz kljuna), hvali ovu vlast kako je demokratska, humana, ekonomski uspješna, kooperativna sa okruženjem, i tome slično.
Bilo bi savršeno da nema onoga „ali“. Ako je ova vlast za Zapad tako dobra, zašto je onda taj isti Zapad predložio Savjetu Bezbjednosti UN rezoluciju gdje se srpski narod proglašava genocidnim!?I tko je spasio Srbiju i Srbe od ove, za sve vijeke vjekova, sramote? Rusija koja se ovoj svinjariji principjelno usprotivila, a kojoj Srbija nije dala ni malo povoda da to uradi, i čiji je stav prema Ruskoj Federaciji više neprijateljski nego prijateljski!
Dakle, ono što u ovom času Vašingto i Brisel poručuju Srbiji je slijedeće: „Vi ste genocidno demokratski, samo tako nastavite“.
A o poniženjima kojima Zapad podvrgava Srbiju glede Kosmeta, i sa ucjenama koje vrši što se tiče Raške/Sandžaka, Preševske doline i Vojvodine, da ne govorimo.
Srećom, stvari se u svijetu mijenjaju od unipolarnosti ka multipolarnosti. SAD, zahvaljujući Putinu, nisu više u stanju da u svijetu rade što hoće, a i Kina „pokazuje zube“. Koliko će Srbi od toga imati koristi, mada neke već imaju, barem što se tiče ruske političke podrške koja je zaustavila eroziju Srbije povodom Kosmeta i „genocida“, kao i ponuda povoljnih ekonomskih aranžmana, ostaje da se vidi.
A srbijansko rukovodstvo sada ima šansu da napravi historijski zaokret. Mora iskoristiti pojavu moćne Rusije na svjetskoj sceni, i da prestane sjediti na „dvije stolice“, na žalost, znatno više na američko-briselskoj, što je unaprijed gubitničko ponašanje.
Srbija će se, ovakvom taktikom polako lišavati, pored gubitka identiteta, dio po dio, svog teritorija jer Zapad, iako je okupirao 15% srpskog teritorija, jednostavno neće ni taj ostatak Srbije, a bio bi presretan da je uopće nema. Amerikanci znaju da mogu obrlatiti i/ili potkupiti, a uz pomoć nekih izdajničkih NVO, određene političke elite, ali ne i narod koji čvrsto ostaje anti natovski. Istovremeno, takvom defetističkom politikom, uništava se i Republika Srpska.
Rukovodstvo Srbije mora shvatiti slijedeće. Nema istinski dobrog „dila“ sa onima koji su Srbiju bombardirali, demonizirali, otkidali joj teritorije i ucjenjivali. Ne postoji mogućnost „mudre“ politike sa takvima. Narod dobro veli: „Vuk dlaku mijenja, ali čud nikada.“
Zato je historijski zaokret, to jest suštinsko odvajanje od (za sada) takvog Zapada, jedina pozitivna mogućnost zaustavljanja daljnje teritorijalne erozije Srbije, te mogućnost očuvanja kako Republike Srpske, tako i srpstva.
Za Dodika se tvrdi kako su ga Amerikanci doveli na vlast. Možda. Ali ako je i tako, Dodikov otpor evroatlantskoj globalizaciji i napori za očuvanjem samostalnosti Republike Srpske su, usprkos otvorenim prijetnjama koje mu dolaze izvana, međunarodno jedinstveni i dostojni svake pohvale.Sve u svemu, ako je Dodik mogao da napravi historijski zaokret prema Istoku, može to i Vučić, tim više što ovaj posljednji rukovodi pravom državom, a ono što mu se nudi od Rusije na ekonomskom planu je daleko povoljnije od poniženja koja sada doživljava od strane Vašingtona i Brisela. Dostojevski je, u ‘Zločinu i kazni’ rekao da postoje svega dvije vrste ljudi: oni koji se usuđuju vršeći tako historijske pomake, i ovi drugi, objekti, sluge, kvislinzi, pasivni materijal povijesti.
Vučić se treba usuditi, krenuti, istočno od okrutnog, ciničnog, nepouzdanog i varljivog zapadnog „raja“, jer je to najizglednija opcija uskrsnuća Srbije.
