Na Sajmu knjiga u Beogradu Zadužbina Petra Kočića iz Banjaluke predstavila svoje izdanje – Sabrana djela Petra Kočića.
U jednoj knjizi, prelijepo opremljenoj, na više od 800 strana, sabrano je sve što je ovaj veliki pisac i narodni tribun iz Stričića, sa Zmijanja i slobodarske Manjače, napisao. I jazavac pred sudom, i zemlja „ni carska, ni spahijska“, Jablan i Rudonja, mračajski proto, jauci sa Zmijanja, Ratkovo, Vukov gaj, Smajo subaša, Mrgud, Đurini zapisi, Relja Knežević i njegov Vujo u smetovima zmijanjske mećave….
Knjigu su predstavili priređivači Nikola Vukolić, prof dr Nikola Strajnić i dr Dragutin Ilić.
Odvojite malo vremena, „uđite“ na internet i pročitajte neku od lijepih priča, punih zavičaja, topline, ljubavi prema svom rodu, Banjaluci i Manjači, punih žeđi za pravdom i slobodom, koje je naš Petar napisao. Onda ćete “punom dušom“ shvatiti jačinu njegove poruke iz Jazavca pred sudom, koja je uklesana na spomeniku u centru Banjaluke: „Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a umreće prezren i gladan kao pas“.
Pogledajte film „Jauci sa Zmijanja“, snimljen po njegovoj zbirci pripovjedaka.
Dugujemo mu toliko. I njemu i sebi. Ako hoćemo da ostanemo svoji. Na zemlji koja neće biti ni carska, ni spahijska, već srpska. U Banjaluci, glavnom gradu Republike Srpske, čije vojničko groblje krasi spomen ploča sa stihovima termopilske snage: „Kad se nađeš u srpskome kraju, javi stranče u komandu vesti: Naša četa još na položaju, mrtva čeka dalje zapovesti.“
Uvijek kad se sjetim Kočića, a igrom sudbine u posljednje vrijeme često razmišljam o njemu i Manjači, pitam se šta bi bilo, koliko bi srpska književnost bila bogatija, da je Petar poživio još 30-40 godina, da ga prerana smrt nije pokosila u trideset i devetoj godini života. Ne bi se Branko Ćopić, Brančina iz Hašana, sve sa svojom malom iz Bosanske Krupe, na mojoj ljestvici najvećih srpskih pisaca šepurio na prvom mjestu.
Petar je umro 1916. u duševnoj bolnici okupiranog Beograda. Šalio se, sa gorčinom, da je ta bolnica jedino slobodno parče porobljene otadžbine. Umro je kao teška sirotinja. Da ga ne bi pokopali bukvalno golog, da bi očuvali bar nešto od njegovog dostojanstva, zaposleni u duševnoj bolnici i ostali pacijenti su mu obukli tuđi kaput i na glavu mu stavili tuđi šešir.
Ne zna se gdje je sahranjen.
Možda sticaj okolnosti, možda osveta Austrijanaca i Mađara neumornom borcu za oslobođenje srpskog naroda.
Bogu hvala, do kraja godine imaćemo i prvi film o pripovjedaču sa Manjače. Prije nekoliko dana u zgradi Narodnog muzeja u Pančevu je počelo snimanje filma „Slepi putnik na brodu ludaka“ scenariste Vuleta Žurića i u režiji Gorana Markovića. Radnja se odvija u duševnoj bolnici na Guberevcu, a Petra Kočića glumi Igor Đorđević.
A da bi ovaj članak dobio puni smisao, ovdje pročitajte pripovjetku „Kroz mećavu“, Kočićevo potresno svjedočanstvo o Manjači i njenim zemanima i kijametima, o njenim ljudima i njihovim usudima. O nama samima.
