Džejms Džordž Džatras u autorskom tekstu za Fond strateške kulture piše o sankcijama koje su SAD uvele predjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku. Autor analizira da li Obamine sankcije protiv Dodika označavaju poslednji očajnički trzaj jedne propale politike?
Tekst prenosimo u cijelosti:
“Samo nekoliko dana prije nego što će Barak Obama napustiti Bijelu kuću, njegov ambasador u Sarajevu je nametnuo sankcije protiv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske. Prema zvaničnom saopštenju, navodni razlog bio je taj što je Dodik “aktivno opstruirao” ili predstavljao “značajnu opasnost u vezi sa ometanjem sprovođenja Dejtonskog sporazuma” iz 1995. te stoga predstavlja značajnu prijetnju suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine.
Sve ove silne riječi su iskorišćene da bi se okvalifikovao “zločin” odbrane izbora kojeg su Srbi iz Bosne i Hercegovine iskazali putem javnog referenduma, da obilježavaju dan svog nacionalnog i duhovnog identiteta. A Valentin Incko, neizabrani “Visoki predstavnik” ne znamo tačno koga i čega, je na odvratan način uporedio Dan Republike Srpske sa danom osnivanja “Nezavisne Države Hrvatske”, ustaške tvorevine iz Drugog svjetskog rata, po zlu poznate zbog svog genocidnog pokolja Srba, jevreja i Roma.
Epizoda sa sankcijama protiv Dodika je zanimljiva zbog onoga što nam govori o tri povezana faktora: budućnosti BiH kao države (ili nečega što se pretvara da je država); očajničkom pokušaju pokojne, nežaljene Obamine administracije i njenih republikanskih i evropskih kolaboratora da ovjekoveče svoju propalu politiku od posljednjih četvrt vijeka; i nadi (ali još uvijek ne i izvjesnosti) za prosvećeniju američku politiku na Balkanu, u Evropi i na globalnom planu, pogotovo kada je riječ o nužnosti borbe protiv islamskog radikalizma, umjesto podrške istom.
Prvo, što se tiče budućnosti BiH, ona ne izgleda dobro. Dodik je BiH nazvao “projektom bez budućnosti”, dodajući da je jedini održivi put “mirni razlaz” duž entitetskih linija. Odgovor američkih i EU diplomata je poziv na dodatne “reforme”, što u praksi znači zalaganje za veću centralizaciju moći u rukama Muslimana, na račun Srba i Hrvata. A, kao odgovor na Inckovu tiradu, Republika Srpska je prekinula sve kontakte sa njegovom kancelarijom i podržala poziv svojih ratnih veterana Incku da se izvini srpskom narodu za uvrede koje je izrekao.
Stoga se ova najnovija epizoda može posmatrati kao još jedan krug bh spirale u disfunkcionalnost. U načelu je još uvijek moguće za Muslimane da stupe u istinske pregovore sa Srbima i Hrvatima oko stvaranja autentične federacije koja poštuje prava, bezbjednosne potrebe i identitete sve tri zajednice – što je jedini način da BiH dobije priliku da uopšte opstane. Ali to je malo vjerovatno, s obzirom na muslimansko ubjeđenje da će strane sile, prvenstveno SAD, i dalje držati prst na vagi da bi im osigurali dominaciju.
Drugo, sankcije protiv Dodika treba posmatrati u kontekstu drugih pokušaja Obamine administracije da “zatruje izvore” za Trampov tim kako se bližio trenutak prenosa vlasti. Ti pokušaji su se na prvom mjestu odnosili na Rusiju: protjerivanje diplomata, razmještanje vojske na ruskim granicama, i iskonstruisanu histeriju u vezi “ruskog hakovanja” američkih izbora.
Najprostijim jezikom rečeno, od raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, postojala su dva isprepletena definišuća principa dvopartijskog američkog spoljnopolitičkog establišmenta (ili Duboke države): permanentna riješenost da se Rusija održi na nivou vazalne države kakva je bila pod Borisom Јeljcinom (a, ako se u tome ne uspije, da se razbije, npr. u skladu sa trojnom podjelom koju je predlagao Zbignjev Bžežinski); i, kao oruđe za pokoravanje Rusije (ali i odobrovoljavanje naših “prijatelja” poput Saudijske Arabije), podržavanje islamskih interesa, pogotovo na račun pravoslavno-hrišćanskih protivnika. To se konkretno otjelotvorilo u podršci džihadističkim elementima u Avganistanu tokom 1980-ih (što je porodilo Al Kaidu), zatim u Bosni (“zeleno svjetlo” za iransko oružje, kao i tajne američke vazdušne isporuke oružja i, prema izvještajima, džihad ratnika), na Kosovu (Fatos Klosi, bivši čelnik albanske tajne policije, rekao je da je dva puta vidio Osamu bin Ladena u Tirani kako se konsultuje sa “premijerom” i liderom kosovske mafije Hašimom Tačijem, radi planiranja njihove terorističke kampanje protiv Srbije), a potom i u Libiji i Siriji.
U balkanskom kontekstu, činjenica je da je američka podrška bosanskim Muslimanima bila data njima kao muslimanima, zarad sticanja poena u islamskom svijetu. Na primjer, pokojni demokratski kongresman iz Kalifornije, Tom Lantos – tadašnji predsjedavajući kongresnog Komiteta za spoljne odnose – izjavio je sljedeće 2007. godine, tokom sjednice Kongresa posvećene Kosovu, u susret nelegalnom proglašenju nezavisnosti 2008:
“Ovo je podsjećanje većinskim muslimanskim vladama svijeta da je ovo još jedan primjer (tj. “još jedan primjer” poslije BiH) kako Sjedinjene Države igraju vodeću ulogu u stvaranju jedne dominantno muslimanske države u samom srcu Evrope. Ovo bi trebalo da uzmu u obzir svi odgovorni lideri islamskih vlada, poput indonežanske, kao i džihadisti svih boja i nijansi. Principi Sjedinjenih Država su univerzalni, a u ovom slučaju Sjedinjene Države se čvrsto zalažu za stvaranje jedne nadmoćno muslimanske države u samom srcu Evrope”.
Da ne bi zaostajao, tadašnji kolega g. Lantosa u američkom Senatu, doskorašnji potpredsjednik SAD Džozef Bajden, iznio je slična gledišta u londonskom Fajnenšal tajmsu, 3. januara 2007:
“… Vješta diplomatija u cilju obezbjeđivanja kosovske nezavisnosti bi mogla da donese pobjedu za muslimansku demokratiju… jedan nasušno potreban primjer uspješnog američko-muslimanskog partnerstva…”.
Drugim riječima, američka podrška islamskim zajednicama na Balkanu nije prvenstveno vođena balkanskim realnostima, već širim, globalnim konceptom vezanim za imidž koje Sjedinjene Države žele da sagrade u islamskom svijetu. Vodeći regrutni centri za ISIS i legla ISIS-ovih aktivnosti se nalaze upravo na teritorijama američkih “muslimanskih demokratskih” miljenika, Kosova i Bosne (tj. razumije se, Federacije BiH, ne Republike Srpske).
Treće i konačno, postoji šansa da se sve ovo promijeni zbog prenosa vlasti na samom izvoru problema, u Vašingtonu. Presjednik Donald Tramp je smjelo objavio svoju želju da popravi odnose sa Rusijom, i da se udruži sa Moskvom u borbi protiv islamskog terorizma, počevši od Sirije. Ovo bi predstavljalo direktno odbacivanje politike Obame, Džordža Buša Mlađeg i patološkog tipa Bila Klintona. Tramp je izrazio spremnost da sarađuje sa snagama širom svijeta koje bi nam se u tom cilju pridružile. Posmatrajući stvari kroz tu prizmu, Milorad Dodik je prirodan saveznik, kao što je i ruski predsjednik Vladimir Putin.
Što nas sve vraća razlozima za ovu odluku o sankcijama protiv Dodika, koja je donesena u posljednjem trenutku. Kao što je Dodik primijetio:
“Ovo nisu sankcije SAD, ovo su sankcije onih koji odlaze jer su poraženi na izborima… Nisam iznenađen ovim potezom jer sam za posljednjih 10 godina čuo toliko prijetnji od ove garniture da sam znao da će ih realizovati na odlasku… Njihova politika je doživjela slom na izborima u SAD-u, a ja sam još politički aktivan što je bio razlog njihovog sprečavanja mog odlaska u SAD. Nisu mogli podnijeti da me vide tamo. To je kukavičluk onih koji provode politiku sile… Odluku je saopštila administracija koja će za dva dana biti dio američke istorije… Ostaje da se vidi da li su odavde dobili sugestije za takvu odluku”.
Drugim riječima, Obamini i Hilarini pozadinci – koji nažalost imaju mnogo pristalica u neokonzervativnom krilu Republikanske partije – su udarili svim raspoloživim sredstvima. A, kao principijelna i snažna figura (neki bi rekli “trampovska”), Dodik je predstavljao zgodnu metu.
Trampova administracija je još uveliko u toku formiranja, i dalo bi se pretpostaviti da nema nikakve šanse da će biti gora od svojih prethodnika. Međutim, treba biti oprezan. Kada je Buš Mlađi izabran 2000. godine, a pogotovo poslije Al Kaidinih napada 2001. bilo ih je koji su sa sigurnošću predviđali da će SAD začas promijeniti stranu na Balkanu, radi suprotstavljanja džihadističkoj opasnosti. Međutim, vođen neokonzervativcima koji su podržali Klintonovu agresiju, neupućeni Buš je zapravo intenzivirao njihov pro-islamski kurs širom sveijta, i to najviše na Balkanu. Ubijeđeni da je “umjereni” islam jedini protivotrov za “radikalni” islam, oni su se još više upinjali da pokažu kako podržavaju muslimansku stvar na Balkanu, kao i sve teroriste koji su protiv Rusije ili njenih prijatelja.
Јasno je u kom pravcu Tramp želi da ide. Problem je u tome što on mora svoju administraciju da popuni profesionalcima sa prethodnim iskustvom. A to će uglavnom biti veterani administracije Buša Mlađeg, koji će nastojati da vrate Trampa na put tadašnjih neuspjeha. Јoš uvijek se ne zna da li će oni u tome uspjeti, ili će Tramp uspjeti da ih privoli sopstvenoj volji”.
Džejms Džordž Džatras je bivši američki diplomata i spoljnopolitički savjetnik republikanskog vođstva američkog Senata. Autor je važne studije, “Kako američki mediji služe kao prenosnici za namjerno izazvane ratove”.
