“Napraviće čoek sanduk i u njemu će biti neko sokoćalo s prikazima… Uz pomoć toga sanduka sa sokoćalom čoek će moći da vidi šta se svuđe na ovome zemaljskome šaru čini… A doći će i čovek iz naroda…umiriti narod, a posle svih čuda i pohara će nastati slavno vreme. Blago onome ko to dočeka.” – piše u zapisima sveštenika Zaharija Zaharića koji je u 19. vijeku zabilježio riječi Kremanskih proroka braće Tarabića.
PIŠE: Šemsudin Gegić
I gle čuda, sokoćalo-Televizija javlja da se, 150 godina od Kremanskog proročanstva, danas, 2.2.2017. godine, u Washingtonu održava 65. po redu Molitveni doručak, a prvi na kojemu učestvuje novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump. Blago nama koji to dočekasmo: Napokon će se zaboraviti na međusobne razlike i unaprijediti međunarodna saradnja i komunikacija.
“Preko one njive će proći gvozdeni put sa gvozdenim kolima i na ovom mjestu (u Kremnoj) će zastajati…” – izrekoše davno svom kumu-zapisničaru proroci Tarabići.
I uistinu su tim putem prošle “vatrene kočije” – narodni voz, popularni “Ćiro”. Beograd – Užice – Mokra Gora – Kremna (Šarganska osmica) – Višegrad – Ustiprača u kojoj se jedan krak uskotračne pruge odvajao prema Goraždu i Foči (moru), a onaj glavni polegao prema Mesićima – Prači – Stambolčiću – sarajevskom Bistriku (planinama).
“Najpošlje i taj gvozdeni put će biti uklonjen, a ljudi će putovati bezblatnim nekaldrmisanim drumom. Sve od Užica do Sarajeva pa i dalje po tom će putu sijati crni kamen koji neće imati početka ni kraja” – mračno su prorekli Tarabići.
Vidi sad: Snimajući za sokoćalo-TVSA moj autorski dokumentarni film “Dopiši tugu” (snimatelj je bio Šahin Šišić) o ukidanju uskotračne pruge i voza “Ćiro” 1974/78. godine, scenaristički sam citirao “Kremansko proročanstvo” i stihove pripitih Ćirinih putnika koji su slutili predviđenu nesreću uzrokovanu političkom podvalom: “Foča pije, Prača plaća, Ustiprača kusur vraća…”
Na današnji dan, 2.2.1993. godine, sokoćalo-TVBiH je dojavila kako se u programu “Molitva za mir” u Kamernom-teatru 55 u Sarajevu, na zaprepaštenje prisutnih, autor ovog sjećanja, molio da zavlada mir između, s jedne strane Sarajlija, a sa druge zavađene strane filmskog reditelja Emira Kusturice. (Nas dva se čak nismo nikada ni družili, ali smo, pred sami rat, u isto vrijeme, svako za sebe, kreativno sarađivali sa Kulturno-umjetničkim programom sokoćala-TVSA. On je tada režirao svoju prvu TV dramu “Nevjeste dolaze”, a ja moju isto prvu “Uoči Nevjestine noći”. Zbog tih naših nevjesta sam se, eto, i molio.)
E, sad, nisam siguran, da li sam tom mojom ratnom Molitvom za mir dobacio do pravog prijestolja, ali onaj gvozdeni put – Ćiro što su ga 80-ih godina prošlog stoljeća ukinuli podmukli pojedinci drugova SFRJ, 2010. godine je, nakon tri i po decenije od ukidanja, najviše zahvaljujući “kremanskom čovjeku iz naroda” i “umjetniku iz moje molitve” E.K., djelimično i obnovljen.
Kada sam u jedno sunčano proljećno jutro 2011. godine sa ekipom javnog sokoćala-FTV-a stigao na obnovljenu željezničku stanicu Mokra Gora u Srbiji, a da bi snimili scene o “povratku Ćire” za TV film “Rođaci” mog autorskog omnibusa “Titovaža” (snimatelj je bio Igor Ciković), iako smo od nadležnog ministarstva Vlade Republike Srbije imali dozvolu za snimanje, naša ljubazna poslovna domaćica Aleksandra Janković je naglasila da ne možemo početi sve dok nam snimanje ne odobri glavom i bradom gospodin reditelj Kusturica. Dok smo popili kafu, stigli su Kustini rendžeri, uljudno nas pozdravili i priupitali koji smo to mi iz Sarajeva. Predstavio sam se, a onda, nakon što su nekome dojavili koji sam to ja hrabri luđak, zaželjeli su nam sretno snimanje i ako ih zatrebamo – tu su oni u blizini. Garant mi se bila primila ona moja ratna molitva.
“Najviše zla svome narodu naneće sokoćalo (TV) koga će narod, na nesreću, dobrovoljno unositi u svoje kuće.” – jedna je od brojnih proročanskih podvala.
A, možda, i nije. Ima toga ihaa, a za šta se na ovom sokoćalo-vilajetu još ne zna.
