Jao kako je to samo krasno. Heroji! Nadljudi! Skupili se i rekli da je jezik kojim pričamo jedan! Vau! Kako su samo umni, hrabri i opasni. Samo 28 godina kasnije…
Onima koji su očima prešli preko potpisnika Deklaracije Da Je Šija Isto Što I Vrat, a pratili su društvenopolitička zbivanja u arealu koji taj jezik obuhvata, odmah je jasno da je jedino ozbiljno ime Ranko Bugarski. Svi ostali su većinom iste one požmirepine i govnovalji, koji su decenijama dio sistema koji je proizvodio te jezike.
Nakot kešom motivisanih kvaziduhovnjaka, selektivnih čovjekoljuba i prdimislilaca, koje zbog ljudi koji u nevladinom sektoru pomažu djecu ometenu u razvoju, peru guzice bolesnima i nemoćnima, rizikuju svoje živote, imetke i ugled da pomognu drugima; sve ozbiljnije mislim prestati zvati Nevladinićima.
Prvo što pada u oči u toj Deklamaciji je spisak zemalja koje imaju nacionalna ili regionalna imena za standardne jezike koji su im u službenoj upotrebi. Srbija je tu uvijek na posljednjem mjestu. Već po BHS-protobućkurišu. Reći će oni da je to po abecednom redu, da nikog ne vrijeđa. I sve će opet reći o sebi.
Mogli smo, možda, spisak glumaca sačiniti po vremenu pojavljivanja u filmu? Da se niko ne nađe uvrijeđen. U slučaju da razmišljaju i pišu azbukom, jer dva pisma uvijek ističu i lažno brane kao bogatstvo svih naroda i narodnosti SFRJ, taj redoslijed bi bar jednom bio drugačiji. I manje uvredljiv.
Nadalje, oni 26 godina od zombizacije i povukodlačenja nacističkih obilježja i ideologija u SR Hrvatskoj, imaju toliko bezobrazluka da se danas oglase u maniru “svi smo mi jednako krivi”. Gdje ste bili do sad? Kome je trebalo ovu Deklamaciju poslati i napisati prije više od četvrt vijeka?
Srbiji i Srbima sigurno ne!
I to je glavna funkcija ove Deklamacije. Da danas malo glumimo kako smo svi isti.
Nijesmo svi isti!
Kao što se oni betonski direci koji počinju svoja medijska žvakutanja bajkama o Deklaraciji SANU kao vrulji raspada SFRJ, i ovi se namjenski žele posrati na istorijsku (i jezičku) nauku. Skrajnuti neoborive činjenice da Srbi 1991. u SR Hrvatskoj nijesu ni imali nacionalističku partiju kao Tuđmanova, pa su glasali za Račana kao komunistu; ili da je 1992. u SR BiH, tek u finišu susreta, nakon SDA i HDZ, tačno po Trećem Njutnovom zakonu, osnovana SDS.
Ko je od jednog te istog, svima razumljivog jezika, umobolno, fašistički, orvelovski i, budimo iskreni, krajnje komično; pravio prvo dva, a onda i tri, četiri, pa možda još i više jezika u najavi? Jesu li to radili zagovarači rastura prije ujedinjenja (u EU i NATO), ljubitelji banana politika i fildžan državica, šovinisti i propagandisti nepremostivih razlika od doseljavanja Slovena na Balkan; ili je to možda radio naučno-nastavni kadar finansiran iz budžeta Srbije? Pitajte Ranka Bugarskog, ili bilo koga sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Možda se neće nasmijati. Ali sumnjam.
Hajde još jednostavnije:
Evo upravo držim Savremeni srpski jezik, Živkovića i Popovića, iz 1998. godine, pa ćete vidjeti da se jezik srpskim imenovao samo u naslovu. Toliko godina nakon rata, Deklaracije SANU, velikosrpskih pihtija i nacio-nacističkih gurabija, Šešelja i Arkana, Cece i Kusturice, Slobe i Dart Vejdera, u srednjim školama Republike Srbije se jezik imenovao u zvaničnom udžbeniku kao srpskohrvatski. I dalje ne treba laštiti jagodice na tastaturi oko toga. Zna se čije krvave otiske prstiju će lingvistička forenzika pronaći u neobično zvjerskom i sadističkom kasapljenju naddijalekta, koji se zvao standardni srpskohrvatski jezik.
Ova Deklaracija to nije jasno naglasila i zato je smeće.
Brojali ste krvna zrnca i gene u jeziku – što sad više nećete?
Sad kad smo istorijskim činjenicama utvrdili licemjerstvo ovog naprasnog bratstva, jedinstva i samoposluživanja; nikako nije jasno zašto baš sada?
Ne mislim pri tom na potpisnike. Masa njih se tu priključila stadu. Jer njima je svrha opet lični profit. Kao i uvijek, ništa tu nema opasno po njihove finansijere. Niti će se oni šta ljutnuti, niti će u prozvanim državnim upravama doći do promjene kulturne politike. Prosto da se napravi još jedan spisak “osoba za doniranje”. Da vidimo ko je “prava, rođena gracka raja”, a ko su “papci i seljačine”. Samo je korak dalje do “barbara sa Istoka” ili “agresora sa brda” i sve liježe u svoj redovni narativ.
To je jasno.
Ono što kao stvarna potreba leži iza ove deklaracije, jeste administrativna, praktična, lingvistička, duhovna i naprosto svakodnevna ludačka košulja; koju su kolaboracionističke i kulturno nacifašističke uprave navukle svojim novogovorima na bivšu Titovu despotiju. Izuzev u Srbiji, gdje je sve doslovno isto. Bratstvo i jedinstvo. Toliko je prošlo od rata, da im se više to ni ne isplati. Niti je pristojno pred ostatkom svijeta.
Prvo ih je tu otkačio onaj najpoganiji od svih ječmena iz arsenala za Ratove NATO protiv Srba. Haški zajebanti ga zovu bosansko-hrvatsko-srpski, jer im je preskupo sve to prevoditi.
Sad ja malo da brojim
Jezik je, draga djeco i omladino, te svi oni koji još uvijek nijesu nasjeli na prolive srpskih monetarnih nacionalista i fri-šop šovinista (tip: Teofil Pančić, Vladimir Arsenijević, Biljana Srbljanović, Borka Pavićević…), živa stvar. Kao i svaka živa stvar on raste i razvija se. Ali se morao i roditi.
Ovaj jezik, koji deklamativci eurekišu kao jedan te isti, rodio se u objavljenim književnim i jezikoslovnim djelima izvjesnog Vuka St. Karadžića. Iz Tršića nadomak Loznice, Republika Srbija. To je vještački jezik, razvijen na osnovu dijalekta njegovog rodnog (srpskog) sela, kao što je artificijelan svaki zvanični, državni, školski, standardni, tj. književni jezik. Njime su se Ljudevit Gaj, odnosno Ilirci, tj. “hrvatski Vukovci”, počeli služiti 1850. godine. I to je naučna činjenica. Za ostale pitajte Njegoša, Iva Andrića, Osmana Đikića ili Mešu Selimovića.
Međutim, ne slučajno u njihovoj deklaraciji stoji: sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
E, pa to ne ide.
Ako Vuk nije Srbin, nek’ mu jezik dlaku mijenja
Osim što to naučno i istorijski ne stoji, mogli ste to reći, recimo, 1991. godine? Niko se ne bi pretjerano bunio u Beogradu. Ali nijeste.
Ne treba potpisnike puno cimati gdje su bili 1967. kada je izdata Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Ali većina njih ima dovoljno godina da se može utvrditi kako su ćutke posmatrali da se “hrvatskosrpski”, zajedno sa konstitutivnošću srpskog naroda, izbacuje iz Ustava SR Hrvatske 1989. godine. Kada su srpske filmove prevodili i titlovali po bioskopima u Zagrebu, svi su bili dovoljno stari da to osude. Ali, bavili su se time taman koliko i lupanjem dvopismenih tabli u Vukovaru, ili Kolindinim čokoladicama. Ne plaća se to baš.
Godine 1989. su se bavili velikosrpskim manijakom sa Gazimestana, fašističko-nacističkim četnicima i pravoslavnim Klingoncima, suverenošću bivših republika osim u slučaju SAP Kosovo; a ni na kraj pameti im nije palo da identifikuju one koji čitav jedan narod i njegov jezik izbacuju iz ustava, igraju se ustaške bojanke po Jasenovcu ili spaljuju milione ćiriličnih knjiga u državno organizovanim pismocidnim orgijama.
Sad su se sjetili, ali – doviđenja.
Pričajte tu priču Željku Komšiću i Jasmili Žbanić.
Kao što se u Austriji i Švajcarskoj priča njemački, u Belgiji i Kanadi francuski, u SAD, Australiji, Južnoj Africi, Indiji, Novom Zelandu, tralala, blablabla, priča engleski… i jezik kojim se danas sporazumijeva u svim državama kojima je jedino zajednička mržnja prema Srbiji – po naučnim kriterijumima otuda promovisanim devedesetih je – SRPSKI JEZIK.
Nijeste nas htjeli za braću, ili barem čovjekolike majmune, nećemo ni mi uzurpatore naučne istine i istorijskog naslijeđa.
