Među najmlađim malinarima u Srpskoj je Јovan Gajić iz Sitnice na Manjači, a svi se sjećaju njegove priče.
Iako je dobio stipendiju, a majka posao, od malina nije odustao. Јesu li slatke kao one prošle godine, provjerila je naša ekipa.
Ljeto je stiglo, sezona malina u punom je jeku, a Јovo za svojim štandom i ove godine vjerno čeka. Rijetki su oni koji kroz Sitnicu prođu, a da ovog dječaka širokog osmjeha ne primijete. A, da bi pazara bilo, radni dan počinje veoma rano.
– Ustajem u sedam, doručkujem, idem u malinjak, naberem i onda se vratim. Iznesem svoju tezgu i počnem da prodajem – kaže Јovo.
I tako svakog dana dok sunce ne zađe. Mušterija je mnogo, ali cijena i kvalitet ostali su isti.
– Nisam ni poskupio, ni pojeftinio, već je isto kao i prošle godine – potvrdio je mali malinar.
A baš prije godinu, posjetila ga je naša ekipa. Tada mu je želja bila da kupi nove knjige i dođe u Banjaluku – to mu se i ostavrilo. Uz pomoć dobrih ljudi, dobio je i stipendiju, a njegova majka posao. Godinu poslije, Božana kaže, život je krenuo na bolje.
– Počela sam da radim u Osnovnoj školi “Petar Kočić” u Sitnici. Zaposlila sam se i imam stalni posao – kaže Božana.
Potrebno je još mnogo toga da bi Gajići potpuno stali na noge. Ali ova skromna šestočlana porodica nikad nije marila za materijalno. Ništa ne traže, ali ko god im želi pomoći, vrata njihovog doma uvijek su otvorena.
– Htjela sam da izgradim štalu, da završim kuću ako mognem. Ako Bog da zdravlja i sreće da uspijem – dodaje Božana.
Biće sigurno, jer u to vjeruje i Јovo. U svojoj namjeri da postane građevinski inženjer ne odustaje, pa u đačkoj knjižici niže samo petice.
– Četvroku imam jednu, a petica imam dosta. Prošao sam peticom, odličnim – ponosan je Јovo.
Iako najmlađi u porodici, Јovan samo želi da od svoga rada živi i stvara. Prepoznali su to mnogi i zato nagradili vrijedne ruke ovog plavookog dječaka. Svratite li u Sitnicu, potražite ga, jer mu je najveća nagrada ako kupite baš njegove maline.
