Kao u životu svakog čovjeka tako i u životu društva organizovanog u državu, a Republika Srpska jeste država, postoje važni, važniji i najvažniji problemi.
Oni se anticipiraju i sa njima se mora ne samo suočiti nego ih treba na valjan način i riješiti.
Država koja je u deficitu ispravne percepcije problema te njihovog selektovanja na one koji zahtijevaju trenutni odgovor i one koji mogu sačekati određeno (ne dugo) vrijeme, ne može računati na svijetlu budućnost. U savremenim državama svi ovi procesi moraju se odvijati na demokratski način, pri čemu se moraju imati u vidu dvije važne stvari. Na obje njih ispravno ukazuje ugledni splitski pravnik i pravni filozof dr Nikola Visković, koji kaže da za demokratiju “…nije bitno da svi građani stvarno politički djeluju i utječu na vlast, nego da svi oni mogu po pravu i ravnopravno to činiti”.
Dakle, nije demokratija samo mogućnost koja treba biti na raspolaganju svim građanima da neposredno ili putem svojih političkih predstavnika vrše vlast ili ostvaruju uticaj na nju, već demokratija znači i ravnopravnost građana u svemu tome.
To znači da ne bi trebalo da jedan dio tih građana sprečava onaj drugi dio da participira u političkim procesima. Naročito je pravno nedopustivo da manjina građana (a kod nas i tzv. konstitutivnih naroda) ili njihovih političkih predstavnika sprečava onaj drugi dio da po osnovu sopstvene većine vrši vlast. Ako se to ipak desi negira se ravnopravnost, a time i sama suština demokratije.
Na sve ovo ukazujem zbog najaktuelnijih dešavanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Činim to ne samo zato što je skupštinska manjina nedavno, na način koji nije dopušten pravom, blokirala rad tog zakonodavnog organa, već i radi nečeg drugog što smatram mnogo važnijim. Zbog toga ovaj tekst i ima naslov kakav ima, jer ono što slijedi u nastavku predstavlja strateško pitanje za budućnost Republike Srpske, pred kojim, ako ih ima, treba da padnu sv(ačij)e maske.
Naime, činjenica je da su ta posljednja dešavanja uslijedila veoma brzo nakon što je skupštinska većina u Republici Srpskoj nedavno rekla da će na prvoj narednoj sjednici Narodne skupštine usvojiti akt o vojnoj neutralnosti Republike Srpske. To između ostalog znači da bi bili stavljeni van snage određeni akti kojima je prethodno Republika Srpska dala podršku članstvu BiH u NATO savezu.
A te akte svojevremeno je (2005) usvojila tadašnja skupštinska većina koju su činili SDS i PDP, to jest upravo one stranke koje sada hoće da blokiraju rad Narodne skupštine Republike Srpske. Istine radi, treba reći da nisu samo SDS i PDP svojevremeno glasali za podršku članstvu BiH (a time i Republike Srpske) u NATO-u, jer je svoj glas za to dao i SNSD. Svi oni su, dakle, 30. avgusta te 2005. usvojili ne samo Preporuke za izmjene i dopune u predloženom konceptu reforme odbrane, u kojim preporukama su doslovno rekli da “Republika Srpska podržava članstvo Bosne i Hercegovine u Partnerstvu za mir i NATO-u”, već su usvojili još nešto o čemu se ovdje malo zna, a predstavlja stratešku stvar. Naime, na toj sjednici oni su usvojili i zaključke (broj 01-512/05, objavljene u “Službenom glasniku Republike Srpske”, broj 82/05).
U tim zaključcima stoji da je Republika Srpska opredijeljena da u okviru BiH stvara odbrambeni sistem koji će BiH i njene narode i građane braniti posebno kroz članstvo u Partnerstvu za mir i NATO-u, kao i da Narodna skupština Republike Srpske zahtijeva od Predsjedništva BiH da kod zvaničnih institucija NATO-a tekuću reformu Oružanih snaga BiH verifikuje kao konačnu fazu strukturne reforme, koja će omogućiti uključenje Oružanih snaga BiH u NATO.
Zbog toga sada, između ostalog, srpski član u Predsjedništvu BiH učestvuje 25. jula 2017. u donošenju zaključka te institucije (zaključak broj 01-50-1-2768-18/17) kojim je zaduženo Ministarstvo odbrane BiH da ubrza aktivnosti na knjiženju nepokretnih perspektivnih vojnih lokacija, što u praksi znači razvlašćivanje Republike Srpske.
Pored toga, Predsjedništvo BiH je 19. novembra 2015. usvojilo i zaključak (broj 01-50-1-2860/15) u kojem potvrđuje svoju spremnost potpunog ispunjenja uslova za članstvo u NATO-u te se zadužuje Ministarstvo inostranih poslova BiH da kontinuirano informiše NATO i države članice NATO-a o progresu BiH s tim u vezi. Kazano jednostavnim, narodnim jezikom, ovdašnji nosioci političke vlasti su prethodno mnogo toga obećali svemoćnom velikom bratu, pa sada ne ide da na bilo koji način kažu i rade nešto drugo.
Stoga bi vrijeme koje je pred nama trebalo (nadam se uskoro) da pokaže da li iza posljednjih dešavanja stoji u stvari potreba da Narodna skupština ne radi, kako ne bi bio usvojen akt o vojnoj neutralnosti Republike Srpske. Na tom testu demokratije nalaze se i vlast i opozicija.
Vlast će taj test položiti ako što prije stavi na dnevni red i usvoji javno obećani akt o vojnoj neutralnosti Srpske, a opozicija će taj test položiti pred javnošću ne samo ako ne bude ometala Narodnu skupštinu da donese takav akt, već ako i ona glasa za njega.
Autor: Dr Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke
