Kad se odredi cilj i utvrdi kurs, nemoguće je promijeniti pravac, čak i kada se nepobitno potvrdi da su svi izbori bili pogrešni i da se srlja sa narodom u ambis. Filozofi i aforističari bi to prokomentarisali ovako: “Naravno i Odisej je lutao ali nije vodio cijelu Itaku sa sobom!!!”
Lutanje dinastije Izetbegović, taj put na koji su poveli sve Bošnjake, sa namjerom da vode i cjelu BiH, predstavlja batrganje u političkom blatu, iz koga se izlegla ideja o žrtvovanju “mira zbog suverenosti”. I mir je zauvijek izgubljen u jednoj nezreloj, od naroda otuđenoj politici, čije naslijeđe zbunjuje savremenike i aktere zbivanja, zbog nemogućnosti da se precizno utvrdi gdje u ovom zlu počinje Bakir a prestaje Alija i šta je u svemu tome predstavljalo bilo čiji indivudalitet a šta udruženu i zajedničku, porodičnu ili nacionalna sramotu.
Opljačkana zemlja, pokradena humanitarna pomoć, uništena industrija, opšta besperspektivnost, masovni i brutalni zločini – zločini u ratu-zločini u miru – stoje kao neprekinuta nit osnovnog identiteta te politike, koja rušeći međuljudske odnose na svim nivoima i paralelama, nužno proizvodi bijedu, siromaštvo i spremnost na nasilje.
Izetbegovići su radikalno promijenili lice Sarajeva, a javnost i građani su kao pravi zavedeni slijepci tražili krivce među sobom, po Bakirovom tumačenju patriotizma. Mediji su se, što od straha, što od korumpiranosti, trudili da nesuvisle rečenice i projekcije Alije i njegovog sina pretvore u kakvu-takvu platformu i političku viziju.
U svojoj kratkoj i ne baš važnoj političko-informativnoj istoriji, počev od 07.04.1866. godine i ćiriličnog nedjeljnika “Bosanski vjestnik”, do danas, Sarajevo je, ipak, imalo štampu i druge medije ali, gotovo nikada, nije imalo dovoljno kvalitetne novinare.
U ime i pod zastavom te elitne intelektualne djelatnosti i profesije, u Sarajevu su uglavnom nastupali, skrivajući istinu, samo male, sitne pokvarene duše, koje nikada nisu imale svoj stav o važnim društvenim pitanjima već su, čuvajući svoj socijalni status, po pravilu, kukavički, uvijek bili na strani jačih, na strani vladajućih krugova, onih u zemlji kao i onih u svijetu. Ko nije, taj ide u pritvor.
Mjenjali su se ljudi i generacije, ali taj sluganski, poltronski i aferaški pristup domaćih, „bosanskih“ medija u Sarajevu, ostao je stalan, noseći na sebi pečat izdaje profesije.
Na tu sramnu istoriju vlastoljublja i poremećenih pogleda podsjetio me, ni kriv ni dužan, jedan, “Osvrt, sa Američke verande” iz dnevnog lista Avaz od 16.09.2017. autora koji nosi poznato, staro Bošnjačko i muslimansko ime Erol (naravno, Erol Avdović), a koji je svoje ratne izvještaje pisao po “gudurama i ratištima Njujorka”, pa kao pravi „bosanski patriota“ to nam napisao u ovom svom osvrtu pod naslovom “Genocid bez državljanstva”. Iako ovaj naslov ne djeluje smisleno, na njega ne treba obraćati pažnju, jer je čitav osvrt besmislen.
“Osvrt” počinje sa podsjećanjem na BiH i “doprinosom” koji je Erol Avdović dao u „”odbrani svoje zemlje”, iz koje je pobjegao dovoljno brzo i daleko da ga ne stigne ni jedna granata, sanjajući teško ostvarivi povratak, zbog rata, pa je tu želju, koja treba da nas uvjeri u njegov patriotizam, ipak odbacio i, nakon što je rat prošao, ostao je da živi u Americi a “pati za Bosnom”. Kao pravi patriota.
“Јavljao sam o tome do kraja 1995. godine gotovo svakodnevno odavde, s Istrivera, na sve radio i TV programe koji su tad emitirali iz opkoljenog Sarajeva! Slao te svoje “ratne” izvještaje, prenoseći ozbiljna upozorenja: prvo legendarnog američkog diplomate, ambasadora Tomasa Pikeringa (Thomas Pickering), ubrzo tamnoputog i dobroćudnog Edvarda Perkinsa (Edward Perkins), a onda i doista opasne Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) kad je sve preuzela u svoje ruke, 27. januara 1993. godine. Ali nisam, vjerujte mi, prenosio samo njihove riječi, iako sam ih doslovce citirao. U sebi sam uzvikivao: “Zaustavite ovaj prokleti rat. Hoću kući!”, napisa Erol u Avazu.
Politički cilj ovog “osvrta” sa američke verande je uglavnom dvojak: da se Mjanmar (Burma) i većinsko nemuslimansko stanovništvo optuže za genocid nad muslimanima, a zatim da se to lansira preko Atlantika sa bizarnim i besmislenim poređenjima i optužbama za Srebrenicu. Rohindže su ipak, samo odskočna daska za oživljavanje mržnje prema drugim, sa pečatom Srebrenice.
“Šef Savjeta za ljudska prava UN-a, jordanski princ Zeid bin Ra’ad el-Husein, onomad je rekao kako se u Mjanmaru događa “školski primjer etničkog čišćenja”. Dakle, još ne genocid?! Vrag je ovdje opet u brojkama. Ali još više u slovima. Sjećam se kako je venecuelanski ambasador Diego Arija (Arria), kada se u svojstvu predsjednika delegacije Savjeta bezbjednosti 26. aprila 1993. vratio iz Sarajeva i Srebrenice, odmah rekao – u Bosni je na djelu “slow motion (usporeni) genocid”! Brojevi su tek onda počeli da nas prestižu. Kod Rohindža naroda je obrnuto, već ih je više od 300.000 protjerano u Bangladeš, a niko od glavnih da to nazove pravim imenom. Čeka li to svijet novu Srebrenicu?” (Erol Avdović, AVAZ )
Sa puno patetike, za koju Erol misli da pripada i priliči Bošnjacima, iscrpljenim u ratu, on piše svoj “Rohindža-Bosna” pamflet i lament, i u poznatom stilu, kroz izjavu zvaničnika UN-a, otkriva “projekat genocid” još aprila 1993. godine:
“Kad vidim Rohindža narod koji sada uspoređuju s Bosancima i te kolone nalik na srebrenički “Marš smrti” kroz džunglu umjesto bosansku prašumu, opet u sebi osjetim taj prigušeni krik nemoći do bola. I iza njih ostaje samo zgarište. No, njima je, čini mi se, još gore. Ljudi moji, mi, Bosanci, barem imamo državu, bez obzira na to što nam je otimaju domaće neznalice. Nikada, a vjerovatno i niko narodu Rohindža neće podići spomenik koji zaslužuju, od bijelog kamena poput onog u Potočarima. Doduše, UN će i njihovo stradanje ažurno dokumentirati i arhivirati, ali će proći vremena dok se ispostavi dijagnoza, pa tek terapija, a onda – ko živ, ko mrtav.”
Da ne bude zabune, u ovom osvrtu Erol Avdović proziva predsjednicu Mjanmara, dobitnicu Nobelove nagrade za mir, Aung San, o kojoj Boris Džonson, šef britanske diplomatije, misli da je „jedna od najimpresivnijih figura našeg doba”, koja je zbog nasilja nad muslimanima danas “suočena s ogromnim izazovima u modernizaciji svoje zemlje”. Erol je ogorčen zbog takve kvalifikacije prilika, kao „procesa modernizacija zemlje“, pa sa čuđenjem piše:
„Ipak, to što nobelovka Aung ne dolazi u UN, na 72. zasjedanje Generalne skupštine, jer je sramota od šefova država i vlada iz 193 zemlje, ili barem nekih od njih, jer nisu svi isti, kao da je zrnce nade, iako je nada najveći neprijatelj naroda Rohindža. Dobro je što je Aung stid nas! Ali je užasno što još neoprostivo šuti dok budistička većina kojoj ona pripada nastavlja s masovnim terorom nad obespravljenim muslimanima Mjanmara.“ (Erol Avdović, AVAZ)
I konačno, na završetku svoga „pogleda sa Američke verande“, Erol Avdović nam je otkrio zašto i čemu služi taj naslov, osvrta – Genocid bez državljanstva.
„Zamislite, Rohindža narodi su apatridi – ljudi bez statusa, državljanstva i drugih građanskih prava u zemlji u kojoj se ovakvi rađaju i žive od 9. stoljeća, kad su im arapski misionari i trgovci donijeli islam! To je njihov grijeh? Zato bi ovaj zločin nad njima već sada trebalo nazvati genocid bez državljanstva.“ (Erol Avdović – AVAZ)
Da je ovaj pristup izolovan i ne tako čest, ovakav ograničen, teško bi privukao bilo čiju pažnju ali…on je danas u Sarajevu medijsko pravilo. On je način na koji Izetbegovićevi građanski i islamski fanatici tumače i agresivno promovišu stvarnost već četvrt vijeka. Šireći mržnju i prijetnju prave besmislene paralele i vraćaju zemlju i narod u strahote rata, da bi mrzili druge i drugačije a ne njih.
Naslijeđe i tumačenje ratova na prostoru bivše SFRЈ ostavilo je teške posljedice i multiplicira ih svakodnevno. Pogled na uzroke i posljedice rata uglavnom zavisi od toga gdje ko stoji u istoriji. Srpske, hrvatske i muslimanske (kasnije bošnjačke) zajednice imale su konkurentske vizije i interese i svaka je čuvala sjećanje na sopstvenu nacionalnu istoriju, sopstvenu kulturu i interes, posebno predanost vjeri i uvijek žive, junačke priče o hrabrosti, viteštvu i borbi protiv „nevjernika“.
Za mnoge na Zapadu, to razmetanje pobjedom ili žrtvom, junaštvom i stradanjem, je prevaziđena forma ispoljavanja vlastitog grupnog identiteta i interesa. Svaka vjera i svaka nacija vidi onu drugu kao militantnu, prilično barbarsku i fanatičnu u svojoj religioznoj revnosti, odlučnu da podjarmi, prevjeri ili iskorijeni drugu i, otuda, kao prijetnju i ometanje ispunjenja Božije volje. Njihovo sporenje se nastavilo zadnje dvije decenije. Pripadnost islamu, način razumijevanja svoje vjere i njenog prakticiranja, bio je poseban problem u složenim odnosima između tri naroda.
Mada se islam u BiH tumači kao autohtona „evropska verzija“ osmanskog modela i Hanefijskog mezheba, kome treba moderna islamska reforma kao odgovor na izazove života u hrišćanskom okruženju, nužnost evro-atlantskih integracija i ponašanja zapadnih društava i država u cjelini.
Iako se korijeni potrebe za reformom predstavljaju kao trenutna potreba i izraz aktuelnog trenutka, opterećenog ratnim iskustvom, oni su, u stvari, duboko islamski (revivalistička, selefijska tradicija) ali i zapadni (odgovor na evropski kolonijalizam). Islam posjeduje bogatu, dugu tradiciju obnavljanja (tedždid) i reforme (islah). U odnosu na Zapad uobličila su se četiri različita muslimanska odgovora: odbijanje, odstupanje, sekularizacija i pozapadnjačenje te islamski modernizam.
Vjekovima su pojedinci (teolozi, učeni pravnici, sufije i karizmatični propovjednici) i organizacije preduzimali obnovu zajednice u vremenima slabljenja i opadanja, reagujući na očigledan jaz između islamskog ideala i stvarnosti muslimanskog života. Kao u svim stvarima, povratak islamu, to jest, osnovama – Kur’anu, životu Poslanika i ranoj islamskoj zajednici – ponudio je model islamske reforme koja, apsolutno, protivrječi proklamovanim političkim ciljevima i načinu predstavljanja vlastitog islamskog društva kao građanskog i evropskog. Problem se javio u izboru sredstva.
A sredstvo je postao i terorizam: namjerno i sistematsko ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih ljudi kako bi se u njih utjerao strah, radi jasne političke svrhe. Fanatične mudžahedinske i vehabijske grupe, državni agenti i širi islamistički pokret, uz podršku javnosti, politike i religije, nastojali su osmisliti i realizovati političke i vojne ciljeve koje je, po njihovoj procjeni, nemoguće postići u postdejtonskom miru, na redovnim političkim forumima. Kada su te svoje ambicije prenijeli na šire bojno polje cijele Evrope, privukli su pažnju i postali poznata metafora svjetskog terorizma.
Veliki broj organizacija iza kojih stoji SDA danas su pokriće za nekonvencionalno djelovanje i niz koordinisanih akcija političkog, psihološko-propagandnog, oružanog, ekonomskog, obavještajnog i subverzivnog karaktera koje se poduzimaju protiv protivnika, hrišćanskih političara, društava i država u susjedstvu, uglavnom radi ostvarivanja psiholoških, ekonomskih, socijalnih i političkih ciljeva. Na ovom planu, u šemi funkcionisanja ove strukture, rat bez prestanka i kompromisa ne prestaje nikad i vodi se stalno: na taktičkom, operativnom i strateškom nivou.
Terorizam je uvijek politički čin, čak i kada pokazuje druge motive, kao što su vjerski, ekonomski ili društveni. Terorizam nije ni filozofija ni pokret. Terorizam je sredstvo.
Opredjeljujući se za ovaj alat, ovo sredstvo navodnog ostvarenja kolektivnih ciljeva, Bošnjaci su iskopali veliki jaz između sebe i drugih u načinu razumijevanja šta su oni danas i šta je uopšte bošnjački identitet, kojoj civilizaciji pripadaju, šta znaju o sebi…
Bio je to znak da je vrijeme nekih tema i dilema, koje ističu stradanje jedne strane i favorizuju poslušnost zapadnim silama zauvijek prošlo; geopolitiička konstelacija je promijenjena; odnosi među velikim silama i regionalnim liderima potpuno su drugačiji.
A vojnici Alije i Bakira još uvijek, na isti način, istom retorikom, grčevito brane propagandnu konstrukciju građenu od devedesetih godina i srušenu kao beznačajnu i nepotrebnu danas, u ovim uslovima. Ti fanatizovani vojnici, koji vjerski radikalizam zadovoljavaju i manifestuju i na drugim kontinentima, u društvima kojima ne pripadaju i o kojima ne znaju ništa, jurišaju, istovremeno, na hrišćanske simbole i različitost.
Njima još uvijek nije objavljeno da je Alija Izetbegović davno umro i da ovo što radi Bakir Izetbegović nije ponašanje žrtve nego zajednice koja je u okviru sebe dopustila razvoj takvih ekstremnih procesa kojima su uplašili Evropu, koja je pred dilemom kako da ućutka zajednicu za koju je vlastitom propagandnom mašinerijom izgradila mit žrtve, a koja se danas pretvara u islamski bič nad glavom cjele Evrope.
U Sarajevu ne razumiju da Iran više nije na onom mjestu na kome je ranije bio: da je braneći sebe, svoju bezbjednost i državni suverenitet, zatražio i dobio pomoć od Rusije. Uostalom, istim putem, poslije pokušaja državnog udara iza koga su stojale zapadne vlade i službe (SAD, Njemačka, Francuska i Velika Britanija), krenula je i zvanična Turska, spasavajući Erdoganov i život i režim.
Zato Bakir Izetbegović danas ima ozbiljnu dilemu: da li da čuva partnerstvo sa Saudijskom Arabijom, koja je njegovoj siromašnoj porodici darovala ogromno bogatstvo, kroz humanitarnu pomoć u novcu i robi, ili da se okrene Turskoj, gdje je „dinastija“ deponovala glavninu svog bogatstva. Iako je vezan „pupčanom vrpcom“ za Erdogana, ipak odluka o prioritetnom partnerstvu nije nimalo jednostavna.
Erdogan je anatemisan na Zapadu, čak i Sarajevu, kao diktator, a o diktaturi dinastije Abdulaziz i kralju Selmanu niko ne govori ni riječi. Ni na istoku – ni na zapadu.
To što Saudijska Arabija ima uticaj na Islamsku zajednicu BiH ne čini ovu situaciju toliko teškom koliko je čini evidentno partnerstvo te totalitarne i primitivne države sa zapadnim silama, posebno na planu zajedničke izgradnje vehabijske i terorističke infrastrukture u BiH, koja može biti upotrebljena protiv samog Bakira i njegovih sluga. Zato je najvažnije pitanje za Bakira, tog bošnjačkog vođu, kako ga nazva bivši Reis Mustafa ef. Cerić: može li od Zapada izolovani Erdogan biti garancija pred sasvim sigurnom odmazdom koju bi provela Saudijska Arabija uz pomoć SAD na tlu BiH, kada bi Bakir pokušao ograničiti djelovanje i uticaj ove zlokobne monarhije i poveo Bošnjake u zagrljaj Turskoj. Svakako i u zagrljaj Rusiji, a to ovu jednačinu čini mnogo komplikovanijom i sa puno više nepoznatih činilaca u njoj, naročito ako se nastavi sa neprijateljstvom prema srpskom narodu i Republici Srpskoj.
Poslušnost prema Erdoganu, uz saradnju sa Iranom, može predstavljati stabilnost samo ako Bošnjaci budu imali podršku i prijateljstvo Republike Srpske. Samo zajednički nastup Srba i Bošnjaka uvodi u komplikovanu jednačinu nestabilnog Balkana i Srbiju i Rusiju, a time utiče na sposobnost „nazor države“ da garantuje mir i stabilnost uprkos svim geopolitičkim potresima i planovima NATO pakta da za svoje potrebe pokrene sukobe pa čak i rat na Balkanu. Naravno, i dogovor sa Hrvatima te jasno uvjerenje da bošnjačko-srpski dogovor nije napravljen na štetu njih i bilo koga.
Uz finansijsko prisustvo i podršku Kine, to može predstavljati jedini put u stabilnost.
Da ne razumije u kakvoj se situaciji nalaze Bosna i Hercegovina, Bošnjaci i on sam, Bakir je pokazao agresivnim obavještajnim operacijama protiv Srbije a zatim i protiv Hrvatske. Nastavio je sa bahatim prigovorima upućenim Austriji i Sebastijanu Kurcu, zatim Milošu Zemanu, da bi završio zaoštravanjem sukoba sa Hrvatskom oko Pelješkog mosta, na isti način na koji su njegovi nezreli nacionalni bojovnici otvorili sukob sa Crnom Gorom oko granice i pokušali da osvoje i prisvoje Sutorinu.
I evo nas ponovo na terenu razumijevanja samih sebe i svojih interesa.
Njih ne mogu tumačiti ni realizovati prizemni demagozi i paraziti, iza kojih stoji naslijeđe Alije Izetbegovića i SDA kao radikalni vjerski pokret sa političkim ciljevima, koji još uvijek nije postao stranka niti će u dogledno vrijeme to postati.
U pokušaju da prikriju svoj vjerski ekstremizam, razni teoretičari koji vire ispod kišobrana davno formulisane politike SDA, čak i kada rade za političkog protivnika, uporno pokušavaju, iz prividnog građanskog diskursa, tumačiti međunarodne prilike i pojave, zabrinuti iz sasvim „ljudskih razloga“ za muslimansku braću Rohindže.
Ko je uostalom ikada od Bošnjaka u svome životu vidio kako izgleda jedan Rohindža?! Šta više, ne postoji dilema da li treba dići glas protiv stradanja nevinih ljudi, stanovnika Mjanmara – naravno da treba. Oštro i jasno, do te mjere da se zatraži oduzimanje Nobelove nagrade za mir predsjednici te zemlje, ili da se konačno shvati da je ta nagrada često dolazila u ruke beznačajnih ljudi a ponekad i stvarnih zločinaca prema miru. I da je ta nagrada: politika.
Ali kako to da kvazi-muslimanski intelektualci i novinari uvijek brane muslimane napadajući nemuslimane?! Gdje je bio „Bosanac Erol“ kada su radikalni islamisti razarali Avganistan i iselili dva miliona ljudi, i Talibana i Paštuna ili… kada su radikalni islamisti, sa jedne strane šiitske milicije a sa druge Al Kaida Iraka, sve uz pomoć Amerikanaca, razarali Irak i protjerali tri miliona Iračana, pa to nastavili u Siriji, gdje su pripadnici Al Kaide, Islamske države i Nusra fronta ubijali nevini narod, uz pomoć Amerikanaca, Britanaca i Izraela, te istjerali više od osam miliona ljudi, što čini gotovo trećinu stanovništva te zemlje. A zločini Saudijske Arabije u Јemenu… zločini Islamske države u Nigeriji, Libiji, Maliju… sa hiljadama mrtvih i milionima protjeranih.
Zapita li se iko, na stranicama propagandnih i obavještajnih biltena zapada i Turske koji se štampaju i objavljuju u Sarajevu, MOŽE LI SE I TO NAZVATI GENOCIDOM?! Genocid muslimana nad muslimanima možda nije uputno pominjati, jer je to sramota.
Ovi jadni “mislioci”, navodni Bošnjaci, tako rado koriste riječ genocid da su ga otkrili u Mjanmaru prije bilo koga i pretvorili u kvalifikaciju za opštu političku upotrebu, sračunatu da oživi diskvalifikacije bliskih naroda i iznude u BiH niz političkih ustupaka koji teže unitarizaciji zemlje i nastavku njene tihe i agresivne islamizacije.
Zato ovi lažni Bošnjaci, ta “patriotska dijaspora”, trebaju i Rohindže i Mjanmar (Burmu), kako bi sakrili svoje neznanje o vlastitom identitetu i da ga nastave isticati kao Alijinu agendu: Islamska Republika BiH: Republika ali i Islamska.
Bošnjački identitet, u svakom smislu, predstavlja posebnost tj. različitost i treba ga uzeti u obzir kao istorijski lik, uprkos snažnoj manifestaciji samo vjerskih osjećanja, jer niko ga danas ne osporava osim vehabija, radikalnih islamista koji nacionalna osjećanja i nacionalnu svijest odbacuju kao nešto što nije svojstveno muslimanima. Za islamiste ne postoji bošnjački nacionalni duh ni bošnjački nacionalni identitet.
Upravo zato “Bošnjaštvo” kao i druge forme ispoljavanja nacionalne svijesti oni osuđuju i odbacuju, jer su njihovi mentori i gazde svjesni da ta forma identiteta nije „pouzdana“, jer nije nešto što svaki deklarisani Bošnjak ima u sebi jasno definisano, zauvijek dato i potpuno određeno, već predstavlja razvoj i formulisanje vlastitog odnosa prema sebi, zajednici i prema drugima. Mnoge, vidljive, smjene i promjene.
U stvarnosti, nijedan nacionalni identitet ne predstavlja nešto što može biti stvoreno, a pogotovo ne predstavlja vrijednost koja se naslijeđuje. Nacionalni identitet, kao sublimacija individualnog i društvenog iskustva, predstavlja sistem racionalnih i emotivnih reakcija u razvoju i sposobnost za preispitivanjem i reinterpretacijom saznanja o sebi uz neizbježne kompromise. On ima svoju svjesnu i nesvjesnu dimenziju ali pojedinačna percepcija pripadnika zajednice je ipak promijenjiva.
Razumijevanje sebe u zajednici, inače, mora se tumačiti kao proces u kojem se ličnost postepeno ali stalno izgrađuje u nastojanju da bude i razumije svoju društvenu posebnost u odnosu na šire zajednice naroda i država tj. čovječanstvo u cjelini.
Današnji Bošnjaci kao narodna zajednica predstavljaju identitet koji se oblikuje u mnogim procesima koje diktiraju i djelimično upravljaju njima: vjerska hijerarhija moćnih diktatorskih, islamističkih društava i država (Saudijska Arabija, Turska i Iran), zatim diplomatska mašinerija Zapada (SAD, Velika Britanija i Njemačka) i na kraju unutrašnji vjerski i politički faktor (porodica Izetbegović, SDA, Islamska zajednica). Na unutrašnjem planu, SDA predstavlja najmoćniji instrumenat oblikovanja kolektivnog identiteta Bošnjaka.
Cjeli narodni moral zasniva se na vrijednostima koje su od koristi stadu: prosiječan Bošnjak, kao i masa, ne muči se mnogo pitanjima savjesti. On slijedi vođu jadnom logikom odanosti i reaguje poznato – što se neka osobina čini opasnija po stado, to je stado žešće osuđuje. Mržnja prema superiornijim koristi propagandna oruđa osude kao što su: sumnjičenje za navodnu izdaju svega i svačega, negiranje zasluga, kreiranje teze o opasnosti koja je ogromna; “čovjek mora strijepiti i osjećati se loše”.
Kriza bošnjačke nacionalne svijesti kao takve je tolika, da je o njoj zabranjeno ozbiljno, argumentovano govoriti, uz rizik da dovede u pitanje njenu stvarnu utemeljenost, cjelokupan način na koji je ona definisala i shvatila sebe ili odredila svoj zadatak u istoriji. To važi za sve forme i manifestacije volje tog identiteta, koji je danas evidentno ogrezao u defetizmu, kukavičluku, mržnji i sasvim ekstremnoj, iracionalnoj i mističnoj formi vlastite vjerske prakse.
Šta tvorci i nosioci te svijesti mogu da kažu o ljudima kao subjektima slobode, koji su igrom slučaja i spletom istorijskih okolnosti postali Bošnjaci?!
Puka prosječnost kao slika stranke i njoj lojalnog naroda, kao slika o opstanku i napretku, ne može reći ništa novo ili bitno, pošto ona apstrahuje samo iz sebe i za sebe od svoga primitivnog sebstva. Zato uporno traži saveznike u rušenju ili destabilizaciji Republike Srpske, priređujući svom narodu osjećaj nezadovoljstva što Republika Srpska funkcioniše kao jedini stabilni državno-pravni subjekt u zemlji. Kroz ovakvu politiku, ni narod ni stranka nisu svjesni jedine konstelacije koja bi ih načinila pobjednicima. Bez jasnog partnerstva sa Srbima, koje podrazumijeva prihvatanje ruke pomirenja iz Beograda i Banjaluke i odbacivanje azijatske mržnje, Bošnjaci će, i ovaj put, ostati istorijski i politički gubitnici u novoj epohi promijena.
Njihovi saveznici, politički liliputanci, sada već shvataju: Republika Srpska ih je porazila jasnim ciljevima i snažnom političkom vizijom predsjednika Dodika.
Na kraju svega ipak ostaje ružna slika BiH kao političke močvare koju su za sebe izgradili Izetbegovići, ponašajući se kao krokodili koji su uspjeli progutati vlastiti narod ali su iznevjerili obećanje dato radikaliziranoj bošnjačkoj sirotinji, da će njihova žrtva biti ugrađena u temelje nove Bosne i Hercegovine: Bez Srba, bez Hrvata… i bez bilo koje društvene grupe sposobne da pokvari harmoniju stvaranja Islamske države. Taj opasni projekat je propao; to vide razumni, ali još uvijek ne priznaju zlonamjerni.
