Presudu Komandantu vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću u Hagu, “političko” tačnije, radikalno islamističko Sarajevo je dočekalo sa oduševljenjem i novom nadom da će to pomoći u slamanju otpora srpskog naroda i dovesti do konačnog rušenja Republike Srpske.
Dok očekuju političku dobit od ove presude, namjerno prikrivaju kako su prvo: Načelnik štaba Vrhovne komande Izetbegovićeve AR BiH general Enver Hadžihasanović i komandant Sedme muslimanske brigade pukovnik Amir Kubura osuđeni pravosnažno, prvi na tri i po godine zatvora, a drugi na dvije godine zatvora 2008. godine pred Haškim tribunalom i to zbog zločina vjerske policije i vojske u Zenici i okolini, prema Srbima i Hrvatima.
Ubrzo nakon toga, 11. juna 2008. godine u istom Haškom tribunalu osuđen je komandant Izetbegovićeve vojske general AR BiH Rasim Delić, za zločine radikalnih islamskih fanatika iz Odreda “El mudžahid”, ali nakon toga nije bilo ni simboličnih mjera prema Bošnjacima, čak ni prema mudžahedinima.
Istina, protiv ove presude glasao je predsjednik sudskog vijeća Bakon Moloto, koga uočavamo začešljanog i zlokobno agresivnog u predmetu generala Ratka Mladića.
Mučenja i ubistva u Muzičkoj školi, Kazneno popravnom domu i ubistva po kućama nevinih ljudi, formiranje logora i etnička čišćenja te ritualna odrubljivanja glava stotinu ljudi, od strane Al kaidinog odreda “El mudžahid”; silovanja žena, ubjanje civila, baš kao i sama presuda zbog toga nisu postigli ništa: Sarajevo je nastavilo istim putem.
Iako teroristički čin nesumnjivo predstavlja ekvivalent ratnog zločina u mirnodopskom periodu, ono što su radili u ratu islamski ekstremisti, mudžahedini, nastavili su u miru, a odgovor iz Sarajeva je podrška teroristima.
Uprkos čestom povezivanju Islamske Države sa Al Kaidom, ISIL ili Daeš, kao teroristička i vojno-politička organizacija, nema uopšte zajedničke filozofske, organizacijske niti službene veze s Al Kaidom. Trenutno, ove dvije organizacije su u Siriji i Iraku u neprijateljskom odnosu, iako im je zajedničko podržavanje sunitskog, vehabijskog islama i političkog radikalizma formulisanog od strane Muslimanskog bratstva. Al Kaida je teroristička organizacija s “uspavanim ćelijama”, kampovima za obuku, koja iznenada i brutalno izvodi terorističke napade. Islamska Država je vojno-politička organizacija, ponekad klasična muslimanska milicija, i promoviše brutalne zločine, ritualna odsijecanja glava, osvetu i radikalnu vjersku filozofiju bez imalo kompromisa.
U Bosni i Hercegovini ove dvije organizacije nastupaju zajedno i usaglašeno sa političkim sistemom koji kontroliše Stranka Demokratske Akcije-tačnije Bakir Izetbegović u ime onoga što imenujemo kao “političko Sarajevo”. To znači da sve akcije koje ove terorističke organizacije poduzimaju u Bosni i Hercegovini ili iz nje-imaju kontra-obavještajnu zaštitu političkog i bezbjednosnog aparata u BiH.
Bosna i Hercegovina sa svim svojim zajedničkim institucijama i 15 bezbjednosnih agencija na zajedničkom nivou, sarađuje sa terorističkim organizacijama i u Sarajevu formuliše vrlo komplementaran program i ciljeve.
I uvijek je tako bilo u antinarodnom, fanatizovanom Sarajevu-Ako je moguće ovakvo ponašanje u proklamovanom sekularizmu i ustavnoj decentralizaciji, kakva je tek perspektiva naroda BiH u uslovima implementacije Alijinog amaneta i brutalne primjene neoosmanskog političkog i vjerskog modela.
Sarajevo se već vjekovima nije mjenjalo niti korigovalo i nije to uradilo ni tada.
Kob vremena “Sarajevskog Nerona”, Alije, koji zaziva Boga deklamujući ajete iz Kurana, a čini sve da vidi kako Sarajevo gori u vatri vjerske i međuetničke mržnje, dok poput pjesnika ubice, rasističkog megalomana i profinjenog islamskog mučitelja stavlja svo svoje znanje u službu nastrane političke težnje za islamskom državom.
Dok su za vrijeme putovanja po Balkanu i Evropi Bošnjaci pokazivali umjereno i blago lice vrijednih radnika, intelektualno podozrivih, ponekad simpatično ironičnih i dvoznačnih muslimana u Evropi, oni, čim bi se vratili u “svoje” Sarajevo, iznova bi postajali pristrasni, sektaški i vjerski radikalni i naprasiti, u uvjerenju da samo tako mogu da se nose sa sebi sličnima a u biti, istorijski i kulturno, jačim od sebe.
Zato ponovo i ponovo glasaju za lopove, krvoločne tiranine i fanatike koji im obećavaju brzu pobjedu i blisku korist u sukobu koji uporno provociraju i prave.
Čak i učestalo pominjanje mnogo hvaljenog perioda kulturne emancipacije sedamdesetih i osamdesetih godina ne može promijeniti činjenicu da je, i tada, funkcionisalo to “paralelno društvo”, nevidljivo i neshvatljivo raznim službama državne bezbjednosti i birokratiji Titove Јugoslavije-ispod te površine lojalnosti i odanosti državi uvijek je kucalo agresivno i radikalno islamističko srce, koje se otkrivalo u trenucima velikih geopolitičkih potresa a skrivalo podaničkim mentalitetom i poslušničkim odnosom prema moćnim vladajućim, velikim silama, koje zbog vlastite bahatosti, antisrpstva i rusofobije, čine sve da ova preteća razularena banda iz Sarajeva obnovi vlastitu vjersku upravu nad cjelom zemljom.
Ali, nije pamet protjerana iz Sarajeva i ove tragične zemlje juče ili tek od juče.
Ovo što zovemo političko Sarajevo isto je kroz vijekove i uvijek je progonilo pamet, ne brinući o narodima nego o svom sebičnom interesu i težnji obnavljanja moći islama.
U stvari, trebalo je na vrijeme pitati Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Mešu Selimovića, Ivu Andrića i mnoge druge…zašto su otišli iz BiH, tačnije iz Sarajeva?!
Božidar Јakšić kaže: “Pitate me zašto sam otišao?! Najradije bih vam kratko odgovorio: “Otišao sam iz ličnih razloga”. Ako baš insistirate, prvo sam politički obilježen kao neprijatelj, zatim suđen i na kraju kao “moralno politički nepodoban” izbačen sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Odbio sam dobronamjernu ponudu jednog bosanskog rukovodioca da primam platu i ćutim. Doveden sam u situaciju da, kao nezapošljiv, smucam se sarajevskim ulicama a da moje prijatelje preslušavaju šta govorim i mislim. Јednostavno sam se pokupio i otišao.”
I Ljubomir Tadić je otišao: ” … u Sarajevu su mi nekolicina intelektualaca, mojih vajnih studenata ili kolega, saveznika tamošnjih velikaša, činili bezbroj nepravdi šireći o meni i mojim kolegama presne neistine i klevete”.
Otišli su i Esad Ćimić, Vojislav Lubarda, Tin Ujević, Petar Kočić, Gojko Đogo, Predrag Matvejević, Nikola Milošević, Adil Zulfikarpašić, Vaso Pelagić, Sima Milutinović-Sarajlija, Zuko Džumhur, Predrag Palavestra, Branko V. Radičević, Vuk Krnjević, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Branko Ćopić, Skender Kulenović, Vladimir i Svetozar Ćorović, Јovan Dučić, Hakija i Sakib Pozderac, Rajko Petrov Nogo…bataljoni pametnih ljudi, živih i mrtvih, sjedinjeni u tom jednom, strašnom činu odlaska, u oporom odstupanju pred goropadnom, sarajevskom političkom životinjom.
“Kao da sam orao more”, reče Lenjin na samrti.
“Јednostavno sam se pokupio i otišao”, kaže Јakšić.
Može li u manje rječi stati više nemoći, gorčine, rezignacije?!
Dr Maks Levenfeld stigao je do pariških predgrađa, ali je uspio, te daleke 1920. godine, objasniti Ivi Andriću, zašto “bježi iz Bosne” i kratko je rekao: “Pa može da se zna, samo to nije lako, ovako u prolazu, na stanici ukratko kazati. A kad bih ipak morao, jednom riječju da kažem, šta je to što me goni iz Bosne, ja bih rekao mržnja”.
Јesu li bandoglavi sarajevski banditi iz SDA, sitni i krupni lopovi, vjerski fanatici, uspjeli, tragajući za novim-“svojim” identitetom, pobjeći toliko daleko od sebe samih, da će na kraju sve ovo koštati toliko i da će vjekovni ceh, u punom iznosu, doći na naplatu cjelom narodu, čija je glava stavljena na panj?
Pretjeralo se i osramotilo, mnogima se već u komšiluku i cijeloj Evropi zgadilo: javlja se osjećaj straha; kulturne i civilizacijske nelagode, u Beču, Pragu, Bratislavi, Zagrebu, Berlinu, Parizu, Londonu: danas se o tome govori a sutra, već, bi kazna mogla biti prevelika. Zato je presuda generalu Mladiću toliko bila potrebna i tražena.
Budući da je život vjerske i nacionalne žrtve iznad istinitog i stvarnog i da se udvara laži, iz druženja s njim ili njegovim favorizovanjem, ne može se izvesti bilo kakav civilizacijski napredak. On relativizuje dobro i zlo, dok u području vjerske svijesti stimuliše ili dozvoljava ono što se na drugim mjestima mora suzbijati.
Izgrađen je svijet sa potpunom razlikom između javne i skrivene društvene pozornice.
Moguće, da je kriza opšte kulture i svijesti samo posljedica lažnog političkog uspjeha i agresivnog prostakluka medija, koji kroz javnu sliku vječnih neprijatelja, gradi i sliku čaršijskih gospodara kodova, pravila i prijenosa, kojima su dozvoljeni laž i lopovluk.
Tu je i optužba za “genocid”, kao poznata retorička figura raznih sarajevskih fanatika u politici i medijima, stigma za srpski narod izmoren zločinima i genocidima koji su nad njim vršeni tokom cjelog prošlog vijeka.
Ko god kritikuje ovu pojavu, taj je genocidan-opšta je i javna misao sarajevske čaršije, vajnih logičara etničkog čišćenja, terorizma i muslimanskog fanatizma.
Svaki put kad se neka nacija ili neki narod usude kritikovati ovu pojavu ili ukažu na islamizaciju, Sarajlije naglase svoja junačka djela, svoje prošle patnje, da bi mirno istakli kako zaslužuju to malo nepoštivanje međunarodnih normi.
U januaru 1994. Daniel Šifer, filozof objektivnog pristupa u zapadnoj Evropi, optužuje francuske intelektualce za novu “izdaju intelektualaca” zbog držanja prema Srbiji: “Velika većina francuskih intelektualaca posvetila se povodom Srba pravom moralnom genocidu, bliskom nekom čistom i jednostavnom, kulturnom, ako ne i duhovnom, linčovanju, kao da je svaki Srbin stvarni ili potencijalni nacista.” (Daniel Schiffer, Lettre ouverture à Pascal Bruckner, Alain Finkielkraut, André Glucksmann et Bernard-Henri Lévy, 1994.)
Јer antisrpstvo je u biti savremeni preobražaj antisemitizma, kao što sugeriše Danijel Šifer, kritikujući svoje sagovornike:
“Tim često jetkim načinom kojim ste neprestano optuživali jedino Srbe, misleći da ustajete protiv zločina, zapravo ste u očima međunarodnog javnog mnijenja samo izmislili novi tip rasizma: pravo antisrpstvo kao što je, protiv naših očeva, četrdesetih godina postojao antisemitizam”.
Јoš u januaru 1991. književnik Milorad Pavić piše sljedeću proročansku misao:
“U ovom času Srbi u Јugoslaviji nalaze se još jednom na popisima za genocid, onakav kakav se Srbima i židovima dogodio tokom Drugog svjetskog rata. Ali ovo je prvi put da je srbofobija u ovom času, u Evropi pa čak i u cijelom svijetu, žešća od antisemitizma”.
I najmanja kritika bošnjačke žrtve, ponajmanja sumnja, naduvavana je do visine potpunog, velikog zločina: fantastično pretjerivanje koje poništava domet riječi, razvlačeći je i rastapajući u beskraj. Ako kritizirati Aliju Izetbegovića znači postati kriv za “genocid”, onda ta ozbiljna riječ, koja bi morala biti rijetko i štedljivo rabljena, nema nikakav smisao. Vlast u Sarajevu, očito, nije jedina odgovorna za obezvređenje tog izraza: ta jezična zloupotreba nije samo zajednička stranama na Balkanu, gdje označava nacionalne zategnutosti, nego se posebno, na neprijateljskom Zapadu, kao što smo se već uvjerili, koristi agresivno, uvredljivo, nasumce i kojekako.
Obraćajući se u Ženevi predstavnicima EEZ-a i protestvujući protiv zadržavanja sankcija prema Saveznoj Repoublici Јugoslaviji, Milošević je izjavio: 1993. godine:
“Ne znam kako ćete objasniti svojoj djeci, onog dana kada budu doznala istinu, zašto ste ubijali našu djecu, zašto ste vodili rat protiv tri miliona naše djece i s kojim ste pravom dvanaest miliona stanovnika u Evropi pretvorili u poligon za provođenje-nadam se-posljednjega genocida u ovom stoljeću.”
Zapadna propaganda pretvorila se u najveću anatemu, nekim postupnim tragičnim iskrivljavanjem, u retorički umetak, klasičnom formulom koja ima jednostavni zadatak da ušutka moguće kritičare, osporavatelje i, nadasve, izvede sljedeći zaključak: zbog izazvanih nevolja krivi su samo Srbi!
Ta ideja, prema kojoj čitav svijet ostaje dužan Zapadu, jer je “ukrotio Srbe” i steže ih svaki dan od tada, mora prelaziti preko svih islamističkih akcija i hirova, čak i otvorene saradnje sa islamskim ekstremistima Muslimanskog bratstva, poput Јusufa Kardavija.
Јer presuda Ratku Mladiću, koja pretenduje da definiše istorijsku istinu o teškom vremenu, gradi sliku rata koji je od 1991. harao zemljama bivše Јugoslavije (kao unaprijed smišljeni projekat razbijanja Јugoslavije), definisana je i otkrivena u laži i strahovitoj besmislici: krvnik je sebe predstavio kao mučenika, a Evropa je, slažući se s njime, proglasila Hrvate, Bošnjake i Albance na Kosovu potpuno nevinim za taj rat.
Ako se Srbima, slučajno, i dogodila nesreća, dogodila se zato što su to tražili, zato što su krivi!
Zašto je došlo do te grozne zablude, zašto je tokom gotovo tri decenije većina zapadnih intelektualaca, političara i novinara prigrlila obrazloženja onih koji su činili zločin prema miru, koristeći se terorizmom i vjerskom brutalnošću.
Iako je Fransoa Miteran otvoreno, još 29. novembra 1991. u intervju objavljenom u Frankfurter Algemajne Cajtungu istakao surovu istinu rječima:
“Hrvatska je pripadala nacističkom bloku, a Srbija nije”, ipak je moć ujedinjene Njemačke uz podršku SAD, Velike Britanije i Vatikana, bila prevelika da bi Francuska promijenila bilo šta.
Zahvaljujući svojoj ulozi geopolitičkih piona Zapada, Alija Izetbegović i njegovi ljudi uhvatili su javno mišljenje u zamku svojih vlastitih kategorija i unaprijed opravdali rat što će ga planski izazvati, razmećući se beskonačno u svojoj propagandi nesrećama muslimanskog naroda tokom njegove istorije, prikrivajući tenedencije radikalizacije.
Pokazujući fotografije, filmske snimke ubijenih, zgaženih, iznakaženih žena, djece i staraca, snajperske žrtve i režirane terorističke akcije u Vase Miskina, na Markalama i Tuzlanskoj kapiji, recitovali su i galamili bez kraja, u medijima, parlamentima i na međunarodnoj javnoj i političkoj sceni. Ta propaganda osigurala je sebi moralnu nadmoćnost žrtve te u početku stekla nad Srbima i Hrvatima veliku moć zastrašivanja koju žrtva sebi pribavlja surovom propagandnom matricom: “Da, da… svi odmah, pogledajte ovu patnju i samo se drznite negirati je ili se sa njom uspoređivati”!
Tako je srpska vlast, prije nego što je Јugoslovenska narodna armija napadnuta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, već izgubila bitku u predstavljanju uzroka rata i u javnom je mišljenju sebi već bila osigurala krivicu a Bošnjacima i Hrvatima blagonaklonost zapadnog dijela međunarodne zajednice.
Srpska odlučnost je bila vidljiva u toj teškoj borbi za slobodu, jer, uostalom, osim slobode Srbi nisu, ništa drugo imali niti željeli. Pokušali su odbraniti svoje imanje slobode i stradanja, zvano Јugoslavija, i nisu uspjeli, jer je srpska sloboda samo mala negacija veličine američke i njemačke potrebe za hegemonijom i vlašću na Balkanu, Evropi i svijetu u cijelini.
Gotovo tri decenije, svi Srbi su u tom kolu u ulozi stvarne žrtve, stvarno napadnutog i neumoljive društvene statistike. Pucaju leđa, padaju žrtve ali zablude ostaju.
Neprijateljski Zapad sa svim svojim instrumentima pa i Haškim tribunalom, računa takođe na mogućnost da bi za djela koje stvaranje nereda smatra svojom dužnošću, mogla zagarantovati i nevina ljudska krv. Ipak su mogućnost i nužnost dvije različite stvari. U demokratskim društvima humanizma i slobode, ne postoji nikakvo djelo koje se započinje unaprijed priznavajući nužnost da može stajati i na temelju od ljudske krvi.
U jednom intervjuu, datom prvih dana novembra ove godine, bivši, tačnije prvi komandant “Sedme muslimanske brigade” Izetbegovićeve vojske, koga su mudžahedini pokušali ubiti u nekoliko navrata, Mahmut ef. Karalić, izjavio je i ovo:
“…Napisao sam jedan članak prije nekoliko godina o ratu u Siriji. Tad sam rekao da muslimanu nije dozvoljeno da ide u borbu protiv muslimana i da nema tu džihada da se bori protiv drugog muslimana. Tad sam spomenuo dr Yusufa al-Qaradawija koji je dolazio ovdje i učestvovao u pozivanju naše omladine da ide u borbu u Siriju. Rekao sam: šta hoće taj senilni starac po Bosni. Do tada sam tog učenjaka uvažavao. Radi se o jednom od najvećih islamskih učenjaka. Ali je čovjek posenilio, ima 91 godinu i ne zna šta govori. Rekao je poslije ubistva sunijskog učenjaka i njegovih studenata na nastavi od strane isilovaca, neka su ga ubili, da treba pobiti svakoga ko je na Asadovoj strani, svejedno, bio civil ili vojno lice. Ako je Poslanik, s.a.v.s, strogo zabranio u vrijeme rata ubijanje civila, žena, djece, zarobljenika, uništavanje bogomolja, uništavanje usjeva, ko si pa ti da fetvom pozivaš na ubijanje civila, ubijanje uleme? Reagovao sam na to. Iz pristojnosti sam rekao da se radi o senilnom starcu. Tada su neki pisali peticiju reisu-l-ulemi tražeći od njega da uzme u zaštitu Qaradawija od mene”.
U očima politički instrumentalizovanog Bošnjaka takva izjava se predstavlja neprijateljskom. To je bošnjačko uvjerenje došlo kao politički program Alijine i Bakirove stranke SDA i svakako je, “s onu stranu morala”, suprotno razumu i izraz konflikta “siromaštva duhom” koji razriješava podaničkom sviješću i potpunim povjerenjem u opšte političke pravce što ih utvrđuje vođa.
Pa zato jasno pitanje: Šta nakon svega može promijeniti osuda na doživotni zatvor, koju je Haški tribunal izrekao komandantu vojske Republike Srpske?
Mislim da taj politički inspirisan i osmišljen postupak u kontinuitetu ne može promijeniti ništa i da je njegov značaj obesmišljen protokom vremena i ponavljanjem.
Univerzalna i zajednička istina Bošnjaka i Srba ne postoji i nikada više neće postojati.
Ako neko misli da presuda može pomoći pomirenju-to je i glupost i laž: presude ne mire ljude i narode, naročito ovakve politički motivisane i jednostrane.
Srbi i Bošnjaci su za sva vremena, kroz protekli rat i istinu o njemu, stupili u svijet sukobljenih istorija, koje se ne mogu pomiriti na principima koje diktitira zapadna propaganda i zemlje NATO pakta. Štaviše, koncept pomirenja niti je ponuđen niti postoji: Ovo je sramni ultimatum u kome Srbi trebaju prihvatiti svu agresiju i sve laži kao istinu ili suočavanje sa njom, te se poniziti do krajnjih granica u pokušaju uvjeravanje sebe kako je to samoponiženje potrebno: čak, i nužno i korisno.
Niti se to kada desilo, niti je tako nešto moguće bilo kada da se desi: Put na dva istorijski odvojena kolosijeka je određen u Vašingtonu i Berlinu a prihvaćen u Sarajevu i niko ga, niti hoće, niti želi, niti može promijeniti.
