Tužilaštvo BiH, kako saznaje RTRS od izvora bliskih istrazi, tražiće ukidanje prvostepene oslobađajuće presude ratnom komandantu Srebrenice Naseru Oriću i njegovom saborcu Sabahudinu Muhiću, optuženim za ubistvo tri srpska zarobljenika u selima oko Srebrenice.
Duže od dva mjeseca nakon što je presuda javno saopštena, danas je napokon objavljen i pisani otpravak. U njemu značajne povrede Zakona o krivičnom postupku BiH i pokušaj prikrivanja presude izrečene na osnovu nepostojećih dokaza.
Umjesto zakonskih 15 dana, ili maksimalno 30 u složenim predmetima, “slučaj Orić” ispostavilo se bio je složeniji i od najsloženijeg. Na 70 stranica pisanog otpravka presude, čekali smo skoro 70 dana. Da li je predsjedavajućem Vijeća sudiji “sumnjive sarajevske ratne prošlosti” Šabanu Maksumiću dodatno vrijeme bilo potrebno da na papiru kao trajnom dokazu, “osmisli” Orićevu “nevinost”, ili je riječ o namjernoj “zabludi” o zaboravu za izgovoreno 9. septembra!? Sudija Maksumić, tada je izgovorio da Naser Orić i Sabahudin Muhić nisu krivi i pored tvrdnji zaštićenog svjedoka O1, Orićevog i Muhićevog saborca i očevica likvidacija. Јavno je opisivao O1 kako je Orić sam ili u sadejstvu sa Muhićem ubio predratnog sudiju Slobodana Ilića, fotografa Mitra Savića i policajca Milutina Miloševića. No, pozivajući se na načelo “slobodne ocjene dokaza” Vijeće i predsjedavajući, presudu su zasnovali na praktično “nepostojećem dokazu”.
“Svjedok O1 prilikom davanja izjave u policijskoj stanici Bratunac dana 03.09. 2003. godine, uopšte ne navodi da je on bio očevidac ubistva na Zalazju, niti je vidio da Orić udara nožem jednog zarobljenika, nego u tom iskazu”, rekao je sudija Maksumić.
“Iskaz”, na koji se još mnogo puta tada pozvao sudija Maksumić, uopšte ne postoji. Ili bar nije predočen na glavnom pretresu. Predočena je samo službena zabilješka. Ali da bi službena zabilješka “postala” ne ključni dokaz kao u ovom slučaju, već sporedni u sadejstvu sa drugim, mora biti originalna verzija ili bar ovjerena kopija i službeno lice – autor zabilješke mora potvrditi njenu autentičnost. No to se nije desilo, čime je ozbiljno prekršen Zakon o krivičnom postupku BiH.
– Bitna povreda odredaba krivičnog posutpka postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda – ZKP BiH član 297.
Ni to nije sve! U pisanom otpravku Maksumićev “slobodno ocijenjeni dokaz”, ponovo je od sumnjivog “iskaza” iz presude, evoluirao u samo službenu zabilješku. I ponovo je ZKP prekršen, jer se presuda i otpravak razlikuju.
– Pismeno izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena – Član 290 ZKP BiH.
Tumačio je “inovator” bh. prava – sudija Maksumić više nego “slobodno” i iskaze drugih svjedoka. Pogotovo onih koje je u sudnici, na njegove oči, naprasno sustizala “amnezija”. No, to je dodatni zadatak za postupajućeg tužioca. Pravnici jasni – elemenata za žalbu na oslobađajuću presudu, itekako ima.
“Nakon što smo imali priliku da vidimo pisani otpravak presude u predmetu Orić očigledno je da ima mjesta jednoj ozbiljnoj zreloj žalbi iz više procesnih i formalnih razloga. Vjerujem da će postupajući tužilac to akcentirati u svojoj žalbi i omogućiti Apelacionom vijeću da odluči da li bi takve povrede dovele do ukidanja prvostepene presude”, rekao je advokat Miodrag Stojanović.
A morale bi, kaže bivši sudija Ustavnog suda BiH i advokat sa dugogodišnjim iskustvom Krstan Simić. Sama činjenica da se javno objavljena i u skraćenom postupku obrazložena presuda i pisani otpravak razlikuju, opasan je presedan.
“Praksa u tom pogledu zauzela je vrlo jasan stav da to predstavlja bitnu povredu odredbe ZKP BiH i da je samo po sebi razlog za ukidanje presude. No pored tog formalnog dijela, vrlo je indikativno i opasno da se događaju takve stvari, što opet ukazuje na neke druge oblike koji trebaju biti strani pravosuđu bilo gdje pa i u BiH”, dodao je Simić.
A događa se u BiH, da sudsko vijeće pritisnuto dokazima o zločinu, zločince ipak oslobodi, kao što je uradilo u predmetu Kukavice. Maksumićev i ratni i poratni kolega Davorin Јukić “nevinim” je proglasio Muhameda i Tarika Šišića, Emira Drakovca i Aziza Šušu iako je, kako je i sam rekao, dokazano da su učestvovali u likvidaciji najmanje 21-og civila i ranjavanju još najmanje 39 u avgustu ’92. nadomak Rogatice. No bili su u “zabludi”, pravdao ih je tada Јukić. Mislili su “zabluđeli” diverzanti da umjesto jednogodišnje djece ili staraca u devetoj deceniji u izbjegličkoj koloni, pucaju u srpsku vojsku u borbenom poretku. Јukićevu sramnu oslobađajuću presudu, prije koji dan, ukinulo je Apelaciono vijeće. Šta li će učiniti sa Maksumićevom? Hoće li progledati kroz iskopane oči sudije Slobodana Ilića ili zavezane ruke na skeletnim ostacima Milutina Miloševića koji je prema Maksumićevoj presudi, poginuo u borbi!?
