Ima li išta besmislenije u Republici Srpskoj od opozicije koja nudi ruku pomirenja vlasti, koja bježi iz skupštine, koja zuji kao muva bez glave, koja ne zna da li bi piškila ili kakila?!
Vjerovatno ima, ali ova besmislenost postaje naporna i sve više nas guši. Oduzima nam živce, stvara mučninu i ubija nadu.
Bar onoj manjini koja se još uvijek nadala da među svim tim galamdžijama, ponavljačima izlizanih fraza i nadobudnim seratorima postoji neko ko može stati na crtu vladajućem režimu. Neko ko će se suprostaviti diktaturi i neće ustupiti.
Od danas, teško da postoji neko ko vjeruje da takav može doći iz onoga što se naziva Savez za promjene.
Jer, opozicija je napokon potvrdila ono što smo svi znali, ali se iz nekog razloga ustručavali reći, davali im prostora, vremena. Napokon su nam politikanti koji sebe nazivaju opozicionarima slikovito demonstrirali koliko su nedorasli i nesposobni za bilo kakav ozbiljniji korak.
Nakon bezidejnog i neshvatljivog napuštanja parlamenta u vrijeme kad se donosi najvažniji dokument za narednu godinu, postalo je i više nego jasno da čak i buđenje međeda iz opozicionih redova je bila samo neiskrena predstava za narod bez jasnog plana i cilja. Pištaljke, blokade parlamenta, skupštine naroda su za opozicionare koji su se previše zaigrali bili samo prolazna epizoda u izigravanju statista i služenju Dodikovoj neprikosnovenoj vladavini.
Jer, da je drugačije ne bi se ko popišani juče povukli svi do jednog iz skupštinske sale, jer je, za boga miloga, vlast odlučila da prekrši nekoliko zakona.
Pa nije im ni prvi, ni posljednji put.
Pored toga, da je drugačije, ne bi prvaci Saveza za promjene pružili ruku pomirenja Miloradu Dodiku i sjeli sa njim godinu dana pred izbore na kojima bi ga rušili. Licemjerno, nedosljedno i pokajnički, pogazili su sve što su izgovorili.
Da je drugačije ne bi devastirana vlast, pritisnuta sa svih strana, osim sa one sa koje se to najviše očekuje, pobjedonosno harala Republikom Srpskom.
Da je drugačije, i opozicija bi bila OPOZICIJA.
Ali, na našu žalost nije. Na našu žalost, nasuprot Dodika i njegovih sljedbenika stoji šačica poguzija, dobro uhljebljenih i u svakom trenutku spremnih na povlačenje. U dugogodišnjem opozicionarenju dobro su izučili zanat. Ponekad zatalasaju, ali brzo od svega odustanu. Žive bez odgovornosti i obaveza, na račun države za koju ništa ne rade. I tako 10 godina.
I onda se pitamo zašto ova opozicija nikad neće pobjediti Dodika. Pa, za početak…
Zato što su neprincipijelni
Zato što vode bezidejnu politiku i nemaju nikakvu političku platformu
Zato što niko ne zna šta bi to oni uradili da nema Dodika
Zato što ni jednu inicijativu koju su pokrenuli nisu izgurali do kraja
Zato što pokušavaju biti veći dodici od Dodika
Zato što se boje izlaska na ulicu, boje se protesta, boje se svoje nepopularnosti
Zato što svojim postupcima ubrzavaju egzodus naroda iz Republike Srpske
Zato što su zajedno sa vladajućom garniturom ogadili politiku
Zato što su odavno zaigrali uloge elitističkih kvazi-intelektualaca, dobro obezbjeđeni i ušuškani u poslaničke plate
Zato što nikad nisu naučili da slušaju narod
Zato što su komični, nesposobni, nejedinstveni i nadasve kukavice da bi napravili korak više
Zato što je njihova nesposobnost i glupost najveći garant vladavine Milorada Dodika
I dok god ovo ne shvate svi oni koji sebe zovu opozicijom ovdje se ništa neće promjeniti. Osim, opozicije, možda. Do tad, iz već krnje Republike Srpske nastaviće da odlaze svi oni koji su izgubili vjeru da će i ovdje nekad život biti normalan i dostojan čovjeka.
A svi mi, koji još uvijek nismo odlučili da odemo, za nas ostaje Zmaj od Šipova, kao jedina nada za promjene.
