Operacija “Posljednja prilika” u Austriji pokrenuta je ujesen 2003. U Austriji smo radili u najgorim radnim uvjetima u mojoj karijeri. Nigdje nisam bio izložen tolikoj bujici uvreda preko telefona, u elektronskim porukama, anonimnim pismima i dopisnicama koje su stizale u ured u Jerusalemu.
Hitlerova žrtva
Austrija se dugi niz godina rado prikazivala kao prva Hitlerova žrtva umjesto da se usudi priznati da je predano učestvovala u zločinima. Među glavnim počiniteljima konačnog rješenja nalazili su se brojni Austrijanci, od Adolfa Ajhmana (Eichmann), glavnog komandanta Treblinke Franca Stangla (Franz), Rajhkomesara (Reichskommissar) u Holandiji Artura Sejs-Inkvarta (Arthur Seyss-Inquart), Odila Globocnika, Gaulajtera (Gauleiter) u Beču, glavnog esesovca u okrugu Lublinu zaduženog za provedbu operacije “Reinhardt”, odnosno plana za masovno uništenje poljskih Židova, do samog Firera (Führer) Adolfa Hitlera, rođenog 20. aprila 1889. u Braunau-am-Inu.
Usred takvog neprekidnog zlostavljanja, odjednom se pojavio grumen zlata. Stigao nam je poštom u obliku jednostavnog, rukom napisanog iskaza datiranog 8. maja 2004. i s potpisom gospođe Marte Vaninger (Martha Waninger) iz Beča.
“Poštovane dame i gospodo iz Centra Simona Vizenthala (Wiesenthal), prije nekog vremena naišla sam na vaš oglas ‘Ubice su među nama’ u Kronen Cajtungu. Oglas me podsjetio na osobu poznatu kao ‘ženski vrag ženskog logora’. Njeno ime je Erna Vališ (Wallisch). Nekad je živjela u Beču na broju 100 u Šifmulenštrase. Ne znam jesu li joj sudili ili ne za ono što je činila. Pišem vam jer se želim boriti protiv neonacista i onih koji poriču holokaust. Nadam se da sam vam pomogla”.
Lov na naciste ponekad može početi na najjednostavniji i najočitiji način – jednostavnom provjerom telefonskog imenika. Erna Vališ zaista je postojala i još uvijek živjela na adresi koju smo dobili u dojavi. Raščistili smo prepreku dugotrajnom postupku provjere. No nikako nismo mogli pronaći Martu Vaninger, koja je, prije nego je nestala, rekla da ne želi nikakvu nagradu. Vjerovatno se bojala odmazde prijatelja ili porodice Erne Vališ.
Postupno sam krenuo u potragu za Ernom i otkrio da je informacija koju smo dobili od gospođe Vaninger tačna. Ovdje se nalazi prvobitni iscrpni izvještaj koji mi je poslao naš istražitelj Štefan Klemp (Stefan) nakon što je pretražio njemačke dosjee:
“Rođena u februaru 1922. u Njemačkoj, Vališ se dobrovoljno javila za stražaricu u koncentracijskom logoru Revenzbrick u maju 1941. U oktobru 1942. dobila je premještaj u logor smrti Majdanek, gdje je upoznala Georga Vališa. U novembru 1943. bila je u četvrtom mjesecu trudnoće. Nakon rata su je austrijski istražitelji dvaput ispitivali, tačnije 14. januara 1965. i 30. novembra 1972. Prvi put porekla je bilo kakva saznanja o plinskim komorama.
Plinske komore
Drugi put priznala je da je pratila deportirane osobe do plinskih komora. U arhivama Stasija nalazi se izjava deportirane Tatjane Marte Targalske (Tatiana) iz 1971., koja je Vališ opisala kao poznatu sadistkinju koja je pomagala u odabiru zatočenika na dolasku u logor. No u dosjeima se pojavljuje samo jednom. Neobično. Imam tri prijedloga: stupiti u kontakt s preživjelima iz logora Majdanek, kontaktirati austrijske vlasti i pokušati pronaći njenu fotografiju”.
Kao i Aušvic, Majdanek je bio koncentracijski logor u Poljskoj koji je funkcionirao kao centar za eksterminaciju. Bio je smješten nedaleko od Lublina i podijeljen u četiri dijela. Jedan od njih bio je ženski logor.
Masovno ubijanje u plinskim komorama u Majdaneku počelo je u oktobrz 1942. te se nastavilo sve do kraja 1943. U sedam plinskih komora za ubijanje se upotrebljavao ugljični monoksid ili ciklon B. SS je u Majdaneku redovno provodio odabire. Svi ocijenjeni kao nesposobni za rad završili bi na strijeljanju ili u plinskoj komori. Nakon pada Varšavskog geta u maju 1943., otprilike osamnaest tisuća preživjelih pobunjenika premješteno je u Majdanek.
Dana 3. novembra 1943. iz Lublina su poslani posebni SS-ovi i policijski odredi, koji su ubili 18.000 Židova iz Majdaneka izvan logora. Pokolj koji je trajao cijeli dan bio je dio “Aktion Erntefest”, pod čijim su okriljem poubijani preostali Židovi iz Majdaneka i radnih logora Travniki i Ponjatova. Sve vrijeme trajanja pokolja iz zvučnika je svirala muzika. Ovaj logor bio je prvi među većim logorima koje su oslobodili Sovjeti 24. jula 1944. godine.
U tom je paklu Erna Vališ ostavila svoj trag. Naša ispitivanja potvrdila su informacije koje nam je bio poslao Štefan. Pretraživali smo poljske, istočnonjemačke i austrijske arhive u potrazi za što više podataka. Trebali su nam neosporni dokaz i svjedočanstva iz prve ruke prije nego što smo mogli krenuti s drugom fazom operacije: stupanje u kontakt s predstavnicima vlasti, organiziranje konferencije za špampu i pokretanje sudskog postupka u Austriji, odnosno traženje izručenja.
Lažno se predstavivši, Štefan je pokušao stupiti u kontakt s osumnjičenicom. Moji inozemni kontakti običavali su se predstavljati kao studenti povijesti. Ta je smicalica najčešće prolazila, no ne i ovaj put. Vališ je pristojno odgovorila, ali nije htjela razgovarati o toj temi. Izjavila je da više ne želi razgovarati o ratu.
Nije bilo lako
Štefanovo istraživanje pokazalo je da je 1972. Vališ (koja je sedam godina prije poricala bilo kakva saznanja o postojanju plinskih komora dok je ona bila o logoru) priznala da je zarobljenike ispraćala u smrt, naročito žene i djecu. Austrijske vlasti ponovo su je ispitale 1978. te optužile za saučesništvo, no uskoro se odustalo od optužbe zbog zastare koja u takvim slučajevima postoji u Austriji.
Htio sam da Austrija ponovo otvori slučaj Vališ i odlučno tražio način da se to ostvari, no nije bilo lako. Nove poteškoće pojavile su se u januaru 2006. nakon što je Austrija obznanila da se Erni Vališ tamo neće suditi. Istražitelji su zaključili da bi joj se moglo suditi za “pasivno saučesništvo u genocidu”, no da je taj zločin u skladu s austrijskim zakonima otišao u zastaru.
Na konferenciji za štampu koju sam održao 1. februara, dan nakon susreta s ministricom pravosuđa Karin Gastinger, ustvrdio sam da “zakoni ove zemlje naciste više štite nego što ih žele privesti licu pravde”. Potom sam izrekao rečenicu koja je pogodila u sridu: “Jednostavno rečeno, ovdje je uspostavljen sistem zbog kojeg je Austrija raj za nacističke ratne zločince”.
Te moje riječi eksplodirale su u javnosti i prenijele su ih sve novine i televizijski kanali u državi. Pod pritiskom novinara ministar unutrašnjih poslova odbio je komentirati moju izjavu, a do ministra pravosuđa nije se moglo doći. Jesam li htio uputiti provokaciju? Ni najmanje. Da isto treba učiniti danas, uopće ne bih oklijevao.
S jedne strane, Austrija poduzima značajne napore na području obrazovanja o povijesti holokausta i tako se, u određenoj mjeri, suočava sa svojom odgovornošću za zločine iz prošlosti, no s druge strane, proteklih godina nije učinjeno skoro ništa da bi se naciste pronašlo i izvelo pred lice pravde. U proteklih trideset godina u Austriji nije osuđen niko, uprkos činjenici da istraživanje Štefana Klempa sasvim jasno dokazuje da su brojni Austrijanci služili u njemačkim policijskim bataljunima koji su organizirali masovne zločine protiv civila, uglavnom Židova.
Pravni osnov
Budući da su Austrijanci tvrdili da ne postoje pravne osnove za krivični progon Erne Vališ, krenuo sam u potragu za dodatnim dokazima o njezinim zločinima. Ponovo sam se obratio poljskim vlastima i zamolio da učine sve što je u njihovoj moći, a zatražio sam i da razmotre mogućnost njezina izručenja na osnovi činjenice da je zločine počinila u Poljskoj i protiv poljskih građana. U međuvremenu se u rujnu 2007. Vališ kratko obratila novinarima: “Nisam ništa znala o plinskim komorama. Ne znam ništa o svemu tome niti želim znati”. Lagala je, a to ću uskoro moći i dokazati.
Ujesen 2007. napokon smo postigli napredak u slučaju. Poljaci su pronašli ono što smo tražili, tj. izjave osoba koje su preživjele logor. Već smo imali svjedočanstvo bivše zatvorenice Jadvige Landovske (Jadwiga Landowska), čije je riječi prenio britanski “Telegraph”.
Rekla je da nikada nije zaboravila “monstruoznu trudnu nacistkinju koja je ponekad znala poludjeti, a nije joj se nakon rata sudilo u Dizeldorfu zajedno s drugim ubojicama iz Majdaneka. Jednom je udarala mladića na podu ispred mene. Udarala ga je nečim tvrđim od biča. Iz jadnikove glave šikljala je krv. Izgledalo je kao da je mrtav, ali ona nije prestajala udarati. Nikada neću zaboraviti znojavo, uspuhano lice tog ženskog čudovišta”.
Visoka, trudna i jako lijepa logorska stražarica koja je tukla starije žene pojavila se u još pet svjedočanstava. “Kada bi se ona pojavila, zavladala bi jeza”, prisjećala se jedna od njih. Svih šest izjava koje sam dobio opisivalo je strašnu ženu sklonu sadizmu koja je bila spremna do smrti tući zatvorenike i postupati prema njima, uključujući djecu, na iznimno nehuman način. Jedna zatvorenica opisala je kako je Vališ mlatila malu djecu i onda njihova tijela bacala okolo “kao da su cjepanice”.
Onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Okružni tužitelj u Beču najavio je 28. siječnja 2008. pokretanje nove preliminarne istrage protiv osamdesetpetogodišnje Erne Vališ osumnjičene za ubojstvo dok je služila kao stražarica nacističkog logora smrti Majdanek. Potvrđena je samo jedna optužnica za ubojstvo, što je bilo vrlo malo s obzirom na sve optužbe, no dovoljno da je se izvede pred sud.
Bila je to velika pobjeda. Četiri godine borbi, postupaka, istraga, kontroverzija i besanih noći mogle bi završiti kaznenim progonom i kažnjavanjem Erne Vališ u Austriji, što bi nakon više od trideset godina ujedno bila prva presuda protiv neke osobe odgovorne za holokaust u Austriji! Sudski postupak u Austriji mogao je biti svjetska senzacija. Žena, stražarica iz logora Majdanek na suđenju – prva u više od četvrt stoljeća.
Moje oduševljenje bilo je kratka vijeka. Dana 21. februara 2008. vratio sam se s operacije u jerusalemskoj bolnici Hadasah i primio poziv zamjenika austrijskog ambasadora u Izraelu dr. Norberta Haka (Hack). Erna Vališ umrla je pet dana prije u jednoj bečkoj bolnici. Slučaj Vališ bio je zatvoren.
Teško mi je opisati vrtlog emocija koje su me preplavile. Bila je to mješavina duboke ljutnje, frustracije i bespomoćnosti. Anđeo smrti oteo je posljednju pobjedu muškarcima i ženama koji su mi pet godina pomagali. Naša pobjeda trebala je biti pobjeda istine nad lažima, pobjeda nad zakopanim sjećanjem i odbijanjem da se priznaju zločini, pobjeda koja mrtve ne bi osvetila, ali bi im konačno iskazala poštovanje koje zaslužuju. No to se nije ostvarilo.
“Posljednji lovac na naciste”
Efraim Zurof (Zuroff), historičar i lovac na naciste, američki Židov, rođen je u Njujorku 1948., ali se nakon završetka studija 1970. preselio u Izrael. Kao direktor Ureda “Simon Wiesenthal” Centra u Jerusalemu, posvetio je cijelu svoju profesionalnu karijeru pronalaženju i privođenju optuženih nacističkih i fašističkih zločinaca, i stekao neslužbenu titulu “Posljednjeg lovca na naciste”.
“Operacija Posljednja prilika-Potjera za nacističkim zločincima”, nisu samo Zurofovi memoari, nego i, vjerovatno, najbolja dokumentirana priča o lovu na „drugu kategoriju“ ratnih zločinaca, onih o kojima javnost uglavnom nije ništa znala, a oni su decenijama poslije završetka Drugog svjetskog rata, živjeli kao mirni susjedi, od Austrije i Hrvatske do Južne Amerike i Australije.
Osim toga, najčešće se nije radilo o Nijemcima i Austrijancima, već o pripadnicima kvislinških jedinica, , od Baltika do Jadrana, koji su odigrali važnu ulogu u holokaustu. Iako je u mladosti maštao kako će postati profesionalni košarkaš, Zurof će ostati zabilježen kao netko tko je skoro četiri desetljeća progonio zločince u ime milioskih žrtava šoe.
“Operaciju Posljednja prilika“, izdala je izdavačka kuća “Fraktura”.
