Iako je istraga obustavljena još 2003, institucija koja je naslijedila Haški tribunal odbila je zahtjev novinara portala Frontal.RS da mu dostavi ključne dokumente o tom slučaju.
Piše: Stefan Mačkić
„[Alija] Izetbegović je bio jedan od osumnjičenih pod istragom… Činjenica da je umro znači da se istraga obustavlja.” Ovo je na dan Alijine sahrane, u oktobru 2003. godine obznanila Florens Artman, tada glasnogovornik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Haški tribunal nikad nije objavio bilo kakave detalje o toj istrazi, pa tako ni za šta su tačno sumnjičili Izetbegovića.
Skoro deceniju i po kasnije, novinar Frontala je od Mehanizma za međunarodne krivične sudove, čiji je zadatak da okonča ono što je Haški tribunal započeo, tražio da mu se dostave odluka kojom je pokrenuta istraga protiv Izetbegovića, optužnica u tom predmetu, ili njen nacrt, te odluka kojom je istraga obustavljena.
Dokumenti su potraživani na osnovu Pravila pristupa spisima pod kontrolom Mehanizma, koja štite pravo svake osobe da pristupi informacijama kojima raspolaže ta institucija. Zahtjev se oslanjao i na izvještaj kojim je Specijalni izvjestilac za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja Ujedinjenih nacija potvrdio da međunarodne institucije, pa tako i Mehanizam, treba svima da obezbijede pravo pristupa informacijama u skladu sa članom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Nedugo zatim, iz Mehanizma je stigao odgovor kojim je zahtjev odbijen. „Dokumenti koje ste tražili – ukoliko bi postojali i bili u posjedu Mehanizma – bili bi izuzeti od objavljivanja shodno čl. 10. st. (d), (e) i (g) Pravila pristupa Mehanizma”, naveo je Nadžva Nabti, ovlašćeno lice iz ureda tužioca Mehanizma. (Nejasno je ovo „ukoliko” iz odgovora, pošto je već potvrđeno da je istraga protiv Izetbegovića vođena, pa onda moraju da postoje barem akti kojima je ta istraga pokrenuta i obustavljena.)
Protiv te odluke je izjavljena žalba. U njoj je, između ostalog, navedeno da nije dokazano da su ispunjeni uslovi iz odredbi na koje se prvostepeni organ pozvao. Na primjer, pristup se može uskratiti ako bi njime bili ugroženi istraga i suđenje, no, istraga protiv Izetbegovića je davno obustavljena, a do suđenja niti je ikad došlo, niti više može da dođe. Informacije se mogu uskratiti i ako bi njihovo objavljivanje ugrozilo proces „slobodnog i nezavisnog odlučivanja”, ali se u odluci ne navodi kako bi do toga došlo u ovom slučaju. Zahtjev se može odbiti i kada se tražene informacije zbog njihovog sadržaja moraju smatrati povjerljivim, međutim, Mehanizam nije objasnio zašto je to ovdje primjenljivo.
Ukazano je zatim i da nisu ispunjeni ni uslovi iz Međunarodnog pakta da se zahtjev odbije. Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija, tijelo nadležno da tumači i nadzire sprovođenje tog ugovora, potvrdio je da se prije ograničavanja slobode izražavanja, koja obuhvata i pravo pristupa informacijama, „mora dokazati na specifičan i individualizovan način tačna priroda prijetnje, kao i neophodnost i srazmjernost date odluke, i to uspostavljanjem neposredne i momentalne veze između izražavanja i prijetnje.”
Naglašeno je i da se tražene informacije tiču pitanja od izuzetnog javnog interesa, tj. istrage o navodnim ratnim zločinima nekadašnjeg visokog funkcionera zemlje sa bogatom istorijom unutrašnjih sukoba, te da bez objelodanjivanja istine i otvorene rasprave o takvim stvarima – koja je nemoguća bez slobodnog protoka informacija – nema ni pomirenja.
Mehanizam je ubrzo odbio i žalbu. Pravnik iz ureda tužioca Mehanizma Veronika Rajt je u svojoj drugostepenoj odluci navela da, „[i]ako je istraga protiv Alije Izetbegovića okončana kada je osumnjičeni preminuo, bilo kakva optužnica protiv njega, bez obzira da li je u pitanju nacrt ili ne, i bez obzira da li ju je pregledao ili potvrdio sudija, bila bi izuzeta” pošto bi „[nj]eno objavljivanje moglo da ugrozi istražne ili optužne procese u drugim slučajevima (pred [Haškim tribunalom/Mehanizmom] ili državnim sudovima) koji se tiču predmeta Alije Izetbegovića.”
Istakla je i da bi „proces odlučivanja Mehanizma u svakom slučaju, ne samo u predmetu Alije Izetbegovića, bio podriven kada bi se interni dokumenti kojima se pokreću istrage, optužuju osumnjičeni ili obustavljaju istrage učinili dostupnim javnosti.”
Na kraju je dodala i da Mehanizam ne mora da objašnjava kako je tačno zaključio da su svi ti uslovi za odbijanje pristupa ispunjeni, pa ne mora ni da obrazlaže „na koji način sadržaj traženih informacija iziskuje da ih se smatra povjerljivim.”
Ovakvo tumačenje je, međutim, suprotno praksi Haškog tribunala i Mehanizma. Naime, na njihovim se stranicama redovno objavljuju ne samo optužnice – kako u okončanim, tako i u aktivnim predmetima – već i sve vrste podnesaka, dokazni materijali, stotine hiljada stranica sudskih transkripta itd. Ipak, to očito nije slučaj i sa spisima predmeta Alije Izetbegovića, iako je riječ o jednom od najznačajnijih predmeta Haškog tribunala.
Uprkos svemu tome, javnost je ostala uskraćena za informacije od očiglednog javnog značaja. Pristup takvim informacijama je pravo zaštićeno ne samo Međunarodnim paktom, već i Opštom deklaracijom o pravima čovjeka, ponajvažnijim garantima prava i sloboda savremenog čovječanstva. Mehanizam je u svojim odlukama oba ta dokumenta sasvim zanemario.
