Zaboravljena varoš: Ljubija je nekada gradila Prijedor i Banjaluku, a danas se za njeno bolje sutra bori 16 žena

Nekada je Ljubija gradila i Prijedor i Banjaluku. Imala je status opštine i bila pravi centar regije. Tu su bili kulturni i sportski centri, obdanište, đački dom, bazen, bolnica, vatrogasno društvo, bioskop…  Sve zahvaljujući  rudniku željeza koji je zapošljavao nekoliko hiljada ljudi. Ali kada je stao rudnik stalo je i vrijeme u Ljubiji. Danas, od svega naprijed pobrojanog, ovdje nema ništa. Nema ni ljudi, tek oko 2 000 i to mahom starijih. Mladi su otišli ili odlaze. Svakodnevno.

U ovoj, danas mjesnoj zajednici, zaboravljenoj od lokalnih i republičkih vlasti, nešto se ipak dešava. U februaru prošle godine u okviru projekta „Poštujmo žene iz ruralnih područja“, otvoren je Centar za bolje društvo Ljubija, finansira ga Evropska unija, a provodi Caritas biskupije Banja Luka u saradnji s Caritasom Austrije.

Ekipa portala Buka je posjetila Centar i sa okupljenim ženama razgovarala o životu u Ljubiji, problemima sa kojima se susreću, te projektima i radionicama koje se ovdje organizuju.

Jadranka Iveljić je u Centru od njegovog formiranja  i kaže da je dobrobit za sve žene ogromna- podržavaju jedna drugu, pomažu, edukuju se i pokreću inic​ijative kako bi se život ovdje poboljšao.

“Naš Centar je jedan od boljih koje ćete susresti u BiH. Ovdje se okupljamo najmanje ​dva puta sedmično, i danas je došla većina žena iako su u toku poljski radovi. Od kada je Centar osnovan svaka od nas, svoju dušu ovdje odmori, radimo, učimo i puno smo lijepih stvari napravili. Kada je Tanja iz Caritasa prvi put došla i rekla riječ dekupaž, mi nismo ni znali šta je to, ja barem nisam znala i pogrešno sam je izgovarala tih prvih dana. Da ovdje nisam došla ne bih naučila raditi dekupaž , ali ni ukrase od starog novinskog papira, od stakla. Tek sada vidimo koliko smo zapravo kreativne “, priča za naš portal Jadranka jedna od 16 žena koje ovdje svakodnevno dolaze. Jadranka je inače veliki poznavaoc tradicionalnog ručnog rada -pletenih čarapa i peškira sa ručno heklanom čipkom, koje takođe izrađuju žene u Centru.

Napominje da većinu skupljeg materijala obezbjeđuje Caritas, ali ​​da ​su i domaći preduzetnici prepoznali vrijedne žene iz Ljubije te im pomažu kroz donacije materijala. Posljednji takav slučaj je donacija drveta od čega su žene u Centru pravile kutije, nakon toga su ovladale oslikavanjem​, a uskoro planiraju krenuti sa izradom suvenira.

“Koristimo materijal koji već postoji, stari papir, staklene boce i posude koje više ne koristimo, polako uvodimo i drvo, a sa dolaskom jeseni planiramo praviti  i unikatne ukrase od komušine i kukuruza. Primamo i donacije, pa ako bi nam neko poklonio pakovanje ili dva drvofiksa, nećemo odbiti”, kroz smijeh  kaže Jadranka.

Inače novci od prodaje izrađenih predmeta  pripadaju ženama, one sa njim raspolažu kako žele, a od skora su počele jedan dio stavljati u zajedničku kasu, kako bi na jesen imale neophodna sredstva za zimnicu. Ova inicijativa je potekla od samih žena iz Centra jer im je želja da i nakon prestanka ovog projekta u februaru 2020.​, Centar nastavi sa radom i bude samoodrživ obzirom da​​ ​će ​im prostor u kome se sastaju ostati na raspolaganju.

Dan prije naše posjete žene iz Centra su imale izložbu​ u ​mjestu Ravska kod Prijedora tokom obilježavanja ​blagdna svet​o​g Ive gdje su pokazale svoje ručne radove​ i predstavile rad Centra i drugim mještanima iz okolnih sela​.

Naravno kreativne radionice koje se održavaju svakog ponedeljka  su samo jedan dio onoga što Centar pruža okupljenim ženama. Tako petkom kroz edukativne i interaktivne radionice razgovara ​se ​o ravnopravnosti polova, prevenciji nasilja u porodici, o barijerama i problemima s kojima se susreću poput ograničenih ekonomskih mogućnosti, nezaposlenosti, siromaštva, opšte isključenosti iz fokusa političkog i društvenog života, sastanancima koje bi trebalo održati s donosiocima odluka. Cilj je da ove radionice potaknu prevenciju,  aktivizam kao i lokalne inicijative koje bi donjele kvalitet i napredak zajednici.

Do sada ih je održano preko 160 u Ljubiji,  Glamoču, gdje takođe postoji jedan ovakav Centar, te u Banjaluci, Kotor Varošu, Prnjavoru. Bitno je istaknuti da u sklopu projekta Caritas zajedno sa psihologom i socijologom obilazi ​žene i njihove porodice koje žive u još izolovanijim sredinama, razgovaraju sa njima, pružaju podršku, što im mnogo znači kao i činjenica što nisu potpuno zaboravljeni.

O prvoj inicijativi koju su nedavno pokrenule žene više nam je rekla voditeljica Centra Ivana Šarić.

„ Ovdje mještani imaju veliki problem sa zdravstvom njegom. Naime u Ljubiji postoji samo ambulanta porodične medicine koja radi do 13 časova, a za sve dalje pretrage ili lječenje upućuje se u Prijedor. Međutim većina ljudi ovdje nije zaposlena ili živi od minimalnih penzija, a karta od Ljubije do Prijedora i nazad košta 5 KM. Za nekoga sa penzijom od 200 KM to je veliki izdatak. A ako još treba ići na svakodnevnu terapiju u Prijedor, onda samo na autobusku kartu ode većina primanja. Stoga su se žene organizovale i iznijele svoj problem predsjedniku i potpredsjedniku​ ​Skupštine ​opštine​ Prijedor​. Predložile su da se se smanji cijena karte ili da se smanji za penzionere jer je to njima zaista nužno potrebno. ​U Opštini smo bili lijepo primljeni, saslušani i obećano je da će učiniti sve što je u ​njihovoj moći da  ova inicijativa bude usvojena“, priča Ivana Šarić.

Da je pristupačnost zdravstvenim uslugama veliki hendikep svih manjih mjesta slažu se sve okupljene žene.  Toliko se priča o važnosti prevencije, kažu, a ništa se ne čini za žene iz ruralnih sredina.

Tako Kata Knežević smatra da bi bilo dobro da u njihovu ambulantu jednom godišnje dođe ginekolog kako bi na pregled mogle da odu sve žene koje sebi to ne mogu priuštiti.

„Stalno se priča o važnosti prevencije, a u ruralnim sredinama nje nema. Zašto primjerice i ovdje jednom godišnje ne bi došao ginekolog ili zašto ne bi bilo omogućeno uraditi skrining mamografiju dojke. Organizuje se to u Prijedoru, ali ako neko nije na društvenim mrežama njemu ta informacija nije dostupna. Takođe dolazak u udaljenija mjesta, potakao bi sigurno mnoge žene, koje izbjegavaju ove preglede, da promjene mišljenje“, ističe Kata Knežević i dodaje da bi to mogla biti njihova sljedeća inicijativa.

Život u Ljubiji nije lak, od žena koje dolaze u Centar ni jedna ne radi, ali se većina sjeća vremena kada je zahvaljujući rudniku u Ljubiji, ovo mjesto gradilo i Prijedor i Banjaluku.

Tako Ljubija kao i mnoga slična mjesta u našoj zemlji, iz godine u godinu postaju sve manja, rijetko ko ovdje ulaže, ništa se već godinama ne gradi i rijetko ko ovdje ostaje.

“Život je ovdje stao, nema u Ljubiji više ni omladine, svi su otišli. Od nas ovdje ni jedna žena ne radi, možda  iz kuće radi poneki čovjek, ali pitanje je i to“, priča Jadranka Iveljić.

Ali iako je posla i ljudi sve manje, a položaj žena dosta težak, solidarnosti i međusobnog razumjevanja ne manjka. Najbolja potvrda za to je priča Dušice Komljenović, koja žene iz Centra nikada neće zaboraviti.

„Ja znam da imam prijateljice, one su mi to nesebično dokazale pomogavši mi da riješim za mene neriješiv problem. One, iako ni jedna ne radi, prikupile su 230 maraka, da bih mogla da platim ljekarski nalaz za svoje djete. Ja to nisam mogla platiti od 35 maraka dječijeg dodatka, i ja to njima nikada neću zaboraviti“, kroz suze govori Dušica Komljenović.

Kako bi omogućili ženama da dolaze ovdje sa djecom, ako ih nema ko čuvati, u sklopu Centra postoji kutak i za njih gdje crtaju i bave se kreativnim stvaralaštvom. Djeci se ovdje jako sviđa pa obavezno dolaze i sa roditeljima, ali i bez njih.

O projektu “Poštujmo žene iz ruralnih područja” razgovarali smo i sa predstavnicima Evropske Unije koji su projekat podržali sa 330.000 eura.  Cilj osnivanja Centara u Ljubiji i Glamoču je, naglašavaju, sigurno okruženje gdje se mogu sastajati žene i ​djevojke, organizovati radionice i druge aktivnosti za povezivanje žena i njihovo uključivanje u prevenciju nasilja.

“Žene u ruralnim područjima naročito su izložene nasilju i često nisu informirane o svojim pravima i dostupnim pravnim mehanizmima i pomoći. Projekat bi trebao da osnaži i osposobi žene u ovim loklanim zajednicama da prepoznaju nasilje u porodici, te utiču na društvo da ga ne toleriše. Također bi trebao doprinijeti uključivanju žena na selima u proces donošenja odluka i izrade lokalnih politika i strategija”, naglasila je Jamila Milović-Halilović, portparolka Delegacije Evropske unije u BiH i Ureda specijalnog predstavnika Evropske unije. Dodala je i kako će za socijalne radnike, policijske službenike i druge relevantne aktere biti organizirane specijalizirane obuke u okviru projekta u svih pet opština. Projekat takođe uključuje i vjerske vođe i druge uticajne pojedince u ovim zajednicama kako bi se uključili u borbu protiv nasilja te motivisali da se zalažu za bolju socijalnu inkluziju žena na selima.

BUKA