epa06893749 Members of the Croatian soccer national soccer team celebrate together with their supporters their arrival in Zagreb, Croatia, 16 July 2018. Croatian fans have welcomed the Croatian national team who ended up in second place to France after the final soccer match at the World Cup 2018 in Russia on 15 July 2018. EPA-EFE/IGOR KUPLJENIK
Romantična teorija o tome kako sport spaja ljude možda pije vode u Skandinaviji, zapadnoj Evropi, Americi. Na Balkanu je druga priča. Posebno u Hrvatskoj.
Uprkos tvrdnjama brojnih stručnjaka opšte prakse koji vole reći da smo svi isti, te da se sportski uspjesi na ovim prostorima uvijek pretvore u šovinističku farsu, činjenice pokazuju suprotno. Proslava uspjeha hrvatskih fudbalera u „lijepoj njihovoj“ još jednom je pokazala da su Hrvati, ipak, neprevaziđeni šampioni neukusa i najvulgarnijeg miješanja sporta s najnižim strastima.
Kada je košarkaška reprezentacija tadašnje SR Jugoslavije u jeku ratne 1995. osvojila zlato u Atini, a hrvatski košarkaši sramno napustili postolje, na dočeku u Beogradu glavni muzički hit bio je „Igra rokenrol cela Jugoslavija“. Na najmasovnijem navijačkom skupu u istoriji Srbije nisu su se mogli čuti čak ni neki pretjerani povici protiv Hrvata, iako je, ponovimo, tada još uvijek bjesnio rat.
Zlatne srpske košarkaše, odbojkaše, tenisere i ostale sportske pobjednike godinama poslije toga dočekivale su stotine hiljada ljudi, koje su sa čuvenog balkona animirali Dejan Cukić i ličnosti iz sportskog i kulturnog miljea. Hrvati i rat nikom nisu bili na pameti, čak ni onda kada su srpski vaterpolisti jedva izvukli živu glavu od proustaških navijača u Kranju.
Tompson i ostale bolesti, koje su zasjenile sportski uspjeh „vatrenih“, potvrđuju da u komšiluku nešto zaista ne štima. Ali, kao što neko reče, to je već posao za psihijatre.
