Promocija u oficira Vojske Srbije je najsretniji dan u mom životu, koji ću uvijek pamtiti, a starije kolege mi kažu da se to može porediti samo sa dobitkom djeteta.
Ovako je svoju priču o četvorogodišnjem iskustvu na školovanju na Vojnoj akademiji u Srbiji počeo Slavko Radanović. Riječ je pripadniku Specijalne antiterorističke jedinice MUP Republike Srpske, koji je uspješno završio menadžment u odbrani, rod artiljerija, i svoje iskustvo dijeliće sa kolegama u najelitnoj jedinici policije.
Za Srpskainfo kaže da je tokom školovanja bilo teških trenutaka, ali i onih lijepih.
Radanović priča da mu je tokom ovog perioda najteže padalo to što je udaljen od porodice, ali i to što je bio dosta stariji od svojih „klasića”. Međutim, i pored toga u njegovom govoru se može osjetiti ponos zbog novog životnog iskustva i obrazovanja.
Ističe da je sama promocija oficira pravi spektakl, najsličniji vojnoj paradi.
– Sam taj čin proslave, bacanje šapki, govor predsjednika Srbije su neke stvari koje će se urezati u moje pamćenje. Taj dan je jedan od najsretnijih u mom životu – počinje svoju priču Radanović.
Prema njegovim riječima, dio vremena tokom školovanja provodio je u Beogradu, a ostatak po garnizonima Vojske Srbije, gdje su imali posebne oblike nastave.
– Imali smo periode gdje smo po 45 dana provodili pod šatorima u šumi. To sve nosi svoju čar, ali i posebnu težinu. Dan za danom se trudiš da svakog sljedećeg dana budeš sve bolji i bolji, pa ne osjetiš kako vrijeme prolazi. Svi su nam govorili – kada dođe taj dan promocije, nećete se sjećati patnje koju ste prošli. Tako je i bilo – prepričava svoja iskustva Slavko.
Da se završi vojna akademija potrebna su mnoga odricanja, ne postoji socijalni život, nema noćnih izlazaka i slično. Ako se slučajno prekrši neko od pravila, dešavalo se da njegove kolege završe i u vojnim zatvorima.
Teške trenutke, kaže, brzo je zaboravio, jer je onih ljepših bilo mnogo više.
Ističe da je veoma ponosan na poznanstva koja je stekao tokom školovanja, koja će mu sigurno koristiti u daljoj karijeri.
– Upoznao sam mlade doktore koji će raditi na VMA, tu su i mladi oficiri koji će sutra postati generali. Velika je čast upoznati takve ljude, ostvariti kontakt i ostati u prijateljstvu s njima. To su mladi ljudi koji će sutra imati lijepe i zdrave porodice i to je najveća bogastvo – kaže oficir Radanović.
Da je stekao prijatelje za cijeli život potvrda je i poziv koji je dobio od svojih klasića. Kaže da je njih desetak organizovalo put biciklima u Solun, te da on ide sa njima.
– Krenuli smo 14. septembra, jer je baš tog dana 1918. počeo proboj Solunskog fronta. Plan je da prođemo putem Prve armije Vojske Srbije, koju je vodio regent Aleksandar. Svi mi imamo nekog pretka koji je učestvovao u ovoj veličanstvenoj bici. Moj pradeda Ilija Đukić nikada se nije vratio sa fronta – pojasnio je Radanović i dodaje da mu je baka često pričala o njemu.
Za kraj razgovora Radanović kaže da svoju karijeru nastavlja u Specijalnoj jedinici MUP RS, a novo obrazovanje će mu sigurno pomoći u obavljanju zadataka.
Bacanje šapki
Jedan od najljepših trenutaka na promociji najmlađih oficira je svakako bacanje šapki u vazduh. Slavko Radanović kaže da on svoje nije bacao.
– Odlučio sam da ih poklonim svojim članovima porodice. Čak sam sestri rekao da jednu od njih ne pere kako bi uvijek mogla vidjeti koliko sam znoja prolio da postanem oficir – ispričao je Radanović.
