Dok se isčekuje da iz Londona ili Tel Aviva stignu milioni dolara za oporavak Rudnika željezne rude Ljubija, mještani ovog naselja brinu kako da prežive dan.
Nakon zatvaranja rudnika, rata, izbjeglištva u Ljubiji je uglavnom ostao ko je morao. Nekad bogata varošica sa oko 5.000 stanovnika i isto toliko zaposlenih, danas je tužna, oronula kasaba, koja sa tri okolna sela ima 2.200 žitelja, od koji se 45 hrani u javnoj kuhinji, a bar još toliko njih se bori da se ubaci na spisak za tanjir besplatne čorbe.
-Ko god je imao pameti i malo sreće i novca, odavno je otišao iz Ljubije – kaže Sofija Topić (60), penzionerka koja je u svijet ispratila trojicu sinova.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Ona ne namjerava seliti, mada ne izgleda kao nesretna i izlapela starica. Naprotiv. S novcem je, doduše, malo kratka, kao i većina njenih komšija, ali sjetni osmijeh ne skida s lica. Nije sve u parama, ima nečeg i u – nostalgiji.
– E, kako se nekad ovdje živjelo. Kad sam se ja 1977. udala u Ljubiju, bili smo bogatiji od Prijedora i sređeniji od Banjaluke – priča Sofija.
Da ih u umirućem rudarskom gradiću zadržavaju još samo sjećanja na dobra stara vremena, svjedoče i njene komšije, dok na terasama posivjelih socijalističkih zgrada natenane ispijaju kafe.
Nekad su, kažu, Ljubiju zvali mali gradić Pejton, danas više liči na siromašniju kopiju Srebrenice.
Nekad je bila opština, i to jedna od najbogatijih u SFRJ, danas je mjesna zajednica, na kraju grada Prijedora i Republike Srpske.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Još u doba Austrougarske, ovdje je izgrađeno sedam stambenih zgrada, i te zgrade, kao i one iz zlatnih socijalističkih šezdesetih, još odolijevaju vremenu, ali su mnogi stanovi u njima prazni.
Prugom su iz Ljubije prije stotinu godina tutnjali vozovi puni rude i nasmijanih garavih rudara. Danas je ta pruga zarasla u korov.
Nekad je Ljubija imala bazen i vtić pun djece, jer su sve mame bile zaposlene, danas žensko u Ljubiji može da radi samo za šankom i to za minimalac. Gradić je spao na tri piljare i dvije kafane, u kojima smo zatekli, brojem i slovom, ukupno troje gostiju.
Nekad je rudnik željezne rude, bio motor razvoja regije, ali rudnik je zatvoren ratne 1992. i od tada ne radi, mada može proizvesti milion tona željezne rude godišnje.
A dok je rudnik radio imalo se para da se dovode najsjajnije zvijezde jugoslovenske estrade, teatra, filma. Nekad su u Ljubiji, u čuvenom Radničkom domu, pjevali Mišo Kovač i Kemal Monteno, pa čak i slavni tenor Lučijano Pavaroti, a Bobi Fišer je igrao simultanku sa rudarima – šahistima. Danas je Radnički dom ruševina iz koje raste drvo.
-Sa mužem i djecom išla sam u dom u pozorište. Često su gostovali poznati glumci, koje smo gledali i na televiziji, a najviše mi je u sjećanju ostala „Gospođa ministarka“ – priča Sofija.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Prepričava i istoriju nekadašnje Momačke zgrade, kroz koju se ogleda i hronika propadanja Ljubije. Sedmadesetih je bila dom za glavne gradske barabe – mlade neoženjene rudare. Kad je takvih ponestalo, pred rat, u Momačku su se uselile socijalno ugrožene porodice.
Prvih ratnih godina, kada su Hrvati i Bošnjaci morali da bježe iz Ljubije, a Srbi iz Grahova, Sanskog Mosta i okolnih mesta u Ljubiju, Momačka je bila izbjeglički centar. Danas je ruina puna smeća.
– Mogla bi se popraviti, ali lakše bi je bilo obnoviti nego naseliti. Ko će ovdje živjeti – kaže Sofija, ali uporno ponavlja da je Ljubija lijepa varoš, samo je treba malo skockati i utegnuti. Nekad je, kaže, rudnik imao dvadesetak radnika, kojima je jedini posao bio da šišaju živice, održavaju drvorede i farbaju ljuljaške na dječjim igralištima.
Danas, tvrdi predsjednik Mesne zajednice, Goran Praštalo, živice šišaju jedino političari, ali samo pred izbore, kada pričaju o obnovi rudnika.
Vojin Badnjar, profesor fiskuture, u te bajke ne vjeruje. Kaže da rudnik nikad neće proraditi, niti ovo mesto oživjeti.
– Ovakav sunovrat nismo doživeli čak ni ratne 1993. Ljubija je ostavljena da umre i to nikog ne zanima – kaže ogorčeno.
I poštar Radovan Topolić, koji svakog Ljubijca, domaćeg, pridošlicu ili povratnika, zna „u glavu“, tvrdi da je u ratu bilo bolje.
– Crveni krst je djelio hranu, struju niko nije plaćao, a što je najvažnije narod se nadao da će, kad rat prođe, biti bolje. Sad se više nemaju čemu nadati – veli Radovan.
Povratnici Sevad Dizdarević, penzioner, i Muharem Alagić, ložač u osnovnoj školi, zadovoljni su i sa malo. Važno im je da su se vratili na svoje, da ih niko ne dira i da povremeno imaju marku-dve za pivo.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
-Živimo kao i sav ostali svijet. Jest da je nekad bilo bolje, ali ne vrijedi sad kukati – kaže Muharem, dok sa kafanske terase posmatra pustu ulicu, koja je, dok je momkovao, bila korzo.
Nešto ipak radi – eksploziv
Jedino preduzeće koje u Ljubiji radi u posljednjih nekoliko godina je Tvornica eksploziva TVEK, koju je osnovao rudarski inženjer Duško Dolinar, koji je zanat ispekao u ljubijskom rudniku.
– Sve sam faze prošao u rudniku, ali rudnik ne radi i valjalo je okretati u nešto, pa sam prepoznao šansu u proizvodnji rudarskog eksploziva. Pošto je ovo namjenska industrija, ne treba nam reklama, nema nas mnogo u medijima, ne družimo se s političarima i baš nam je lijepo – kaže Dolinar. U fabrici radi 30 radnika, a prosečno plata je 965 KM.
Izbori prošli, vodovod presušio
Predsjednik MZ Ljubija, Goran Praštalo, ističe da uz sve ostale probleme, Ljubija već godinama ima i loše vodosnabdjevanje, a u naselju Gornje Kolonije vode uopšte nema.
– Prije osam godina je, pred izbore, uloženo oko pola miliona KM poreskih obveznika u kaptažu i pumpnu stanicu, tri puta je predsednik RS Milorad Dodik sletao u Ljubiju helikopterom, ali je taj vodovod potrajao samo mjesec dana, pa presušio. Ja sam od početka upozoravao da to neće ići, ali mene niko nije slušao, zato što sam iz SDS-a – kaže Praštalo.
