Ako bih izdvajala neke od apsurdnih pravila i zakona, onda bi to sigurno bio taj koji jednoj osobi dozvoljava da bude direktor javnog preduzeća, poslanik u nekom parlamentu i član neke od silnih komisija koje imamo.
Neka od svakog posla dobije 2.000 KM (na nekim i više), nabere se tu para. Za mjesec otprilike koliko i prosječan građanin nakon što tri mjeseca rinta u Njemačkoj na crno.
Licimjerno je, najblaže rečeno, predstavljati jadni narod i tražiti od naroda, koji nema posla, da glasa za vas koji radite već dva, dobro plaćena, posla. Licimjerno je govoriti o zaposlenju mladih, a dupetom sjediti na tri fotelje i ne dati nikom ni priliku da zauzme to mjesto.
Licimjerno je i „raditi na otvaranju novih radnih mjesta“, a sa lakoćom odbiti prijedlog koji bi zaposlio hiljade ljudi.
Smisao ulaska ljudi koji su već direktori, upravnici ili obavljaju neke važne funkcije u institucijama i javnim preduzećima u politiku vidim samo ako su tu zbog ideala i uvjerenja da mogu nešto da promijene. Međutim, njihov dosadašnji rad to nije pokazo.
BiH bi bila Švajcarska da su silni direktori i načelnici uši u politiku zbog građana. Naravno, čast izuzecima, ali vjerujem da bi se mnogi povukli kada bi se uveo princip „jedan čovjek – jedna plata iz budžeta“.
Onda bi se vidjelo da niko neće, ne samo da radi džaba, nego neće ni da ne radi džaba. Naravno, oni će reći da je sve po zakonu. Jeste, sve je zakonito i sve to stoji, ali niko mi ne može reći da je pošteno da neko ima tri posla i prima hiljade maraka za svaki, a neko nijedan. Ako neko i ima dva posla, trči sa jednog na drugi da bi platio kiriju, račune i opremio dijete za školu.
