U bošnjačkom vrhu opastaje opasna iluzija da unitarnoj BiH samo treba s puta skloniti Republiku Srpsku i Dodika.
Piše: Darko Tanasković
“Nerješivi problemi s današnjom politikom integralizma nastaju, međutim, zbog toga što se iz te bošnjačke i sarajevske vizure ne uviđa ozbiljnost i jednaka politička utemeljnost zahtjeva nacionalno drugih, odnosno previđa se da danas više naprosto ne postoji mogućnost da se ti drugi pridobiju za integralistički koncept Bosne i Hercegovine”.
Navedena konstatacija preuzeta je od Ivana Lovrenovića, iz zloslutno naslovljene knjige “Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata” (2010), koju je on sačinio u koautorstvu sa Miljenkom Јergovićem.
Iako se Lovrenović nikako ne bi mogao smatrati velikosrpskim nacionalistom, izgleda da za njegove trezvene sudove još uvijek nema sluha u bošnjačkom Sarajevu, ali ni u zvaničnom Zagrebu, gdje je ova značajna knjiga objavljena.
Zapjenušana, gnijevna i neodmjerena reagovanja i obilje morbidnih “čestitki” povodom obilježavanja Dana Republike Srpske (“naci-žurke u slavu tvorevine nastale na genocidu i zločinima”), u kojima frustracija uslijed nemoći da se preduzme fizička agresija šiklja u otrovnim mlazevima verbalnog nasilja, još jednom su pokazali da u pretežnom dijelu bošnjačke političke elite (to je uobičajeni termin, a o kakvoj je elitnosti riječ svjedoči upravo pomenuta retorika) i dalje tvrdoglavo opstaje opasna iluzija o tome da je unitarna Bosna (i Hercegovina) poželjna i moguća, samo da nije srbočetništva, Republike Srpske i nepoćudnog Milorada Dodika.
“Neustavni karneval” u Banjaluci toliko je razdražio zagovornike, a zapravo glavne razgrađivače neke eventualno moguće zajedničke državne zajednice Bošnjaka, Srba i Hrvata, da su se njihove poruke kod najostrašćenijih spustile do stepena zoološkog rasizma (“tu je bio i sin Ratka Mladića, simbola zločina i genocida, čisto da se onjuše temelji tog entiteta”).
Kakve obećavajuće pretpostavke za saživot u “jedinstvenoj BiH”, zasnovanoj na demokratskom principu “jedan čovjek, jedan glas”! A zna se koga (naj)više ima…
Ne treba se, inače, čuditi tome što su neke među najotrovnijim invektivama protiv svečanosti u Banjaluci potpisane srpskim imenima, jer i to je u logici “integralnog bosanstva”, onog neokalajevskog. Kao, uostalom, svojevremeno i u Dobrovoljačkoj ulici…
Sred svega ovoga, a zapravo i nešto prije krešenda zaslepljene netrpeljivosti, izazvanog proslavom Dana Republike Srpske, pred očima i u mislima spontano mi se javi sjećanje na jedan dragi lik iz našeg “prethodnog života”.
Ejub Štitkovac (1947-2008), arabista, novinar, publicista i književnik, beše mi kolega sa studija orijentalistike u Beogradu, tokom druge polovine šezdesetih godina prošlog vijeka. Ejub je, kao i mnogi njegovi sunarodnici, vjerom bio musliman, nacionalno Bošnjak, a politički Јugosloven. Prije svega, bio je dobar i plemenit čovek.
Pišući nekrolog svom prerano otišlom kolegi, Nenad Briski je s razlogom istakao da je Štitkovac bio „iznad svake mržnje i daleko od svake podjele – vjerske ili nacionalne”, “svetao lik u mračnim vremenima”.
Rođen u Žepi, školovao se u sarajevskoj medresi za imama, jedno vreme je čak i obavljao tu dužnost, živeo neko vreme u Sloveniji, a potom se preselio u Beograd, gde je ostao do kraja života, deleći sa Beograđanima dobro i, u ono vrijeme više i izdašnije, zlo.
Kao novinar, radio je za Borbu, Našu Borbu i za Radio Јugoslaviju, a bio je i dopisnik Deutsche Welle-a.
Stekao je zavidan profesionalni i javni ugled, posebno u tzv. “građanskim” krugovima prestonice. Uvijek je, pristojno i odmjereno, ali jasno i nepokolebljivo, govorio onako kako je mislio.
Režim Slobodana Miloševića nije mu bio po volji, što nije skrivao. Teško je proživljavao tragediju Bosne i Hercegovine, te Andrićeve “zemlje mržnje”, a za njega iznevjerenih i pronevjernih ljubavi. Napose je duboko i tiho patio zbog usuda svoje rodne Žepe. O svemu što se preko Drine događalo imao je čvrst stav, što je došlo do snažnog umjetničkog izraza u nedovoljno poznatom Ejubovom romanu Zlovrh (2005), kao i u njegovoj prenapregnutoj, drhtavoj poeziji.
Drugovao sam i razgovarao sa Ejubom u danima koji su za sve nas bili najmučniji i stavljali nam savjest na najteže probe. Ti otvoreni razgovori, u kojima se nismo uvek slagali, nemjerljivo su mi pomagali da bolje i potpunije shvatim, onoliko koliko je ljudski bilo moguće, suštinu bosanske drame.
Zašto sam se svog prijatelja iz mladosti sjetio baš u ove dane?
Јednim povodom koji bi, pri inflaciji “velikih vijesti” koje nas stalno zapljuskjuju, mogao izgledati beznačajan i čudan. A nije…
Ejubov glas mi se javio onoga dana kad mediji prenesoše vijest da su članovi Predsedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić davanje saglasnosti na imenovanje Zorana Tegeltije, srpskog kandidata za predsjedavajućeg Savjeta ministara, uslovili odustajanjem Republike Srpske od protivljenja formalnom stupanju BiH na put integrisanja u NATO.
Naviknutost na to da se u političkom životu BiH neprestano i komotno razmenjuju utuci, uslovljavanja, osporavanja i prijetnje učinila je da se poprilično ogugla na razne apsurde i da se mjerila društvene normalnosti, pa i samog čaršijskog reda, osejtno relativizuju. Tako se i ova ucjena mogla doživjeti kao nešto rutinsko u sarajevsko-banjalučkom nadgornjavanju. Pa ipak, nije li ona paradigmatični dokaz teške poremećenosti sistema vrijednosti i svih racionalnih mjerila kod onih koji tvrde, i druge ubjeđuju, da im je na srcu dobrobit cjelovite BiH?
Može li se u istu ravan staviti izbor mandatara Savjeta ministara, kao efemerni segment dnevnog političkog života, i čvrsto opredjeljenje čitavog jednoga naroda, zasnovano na krajnje ozbiljnim političkim i kolektivnopsihološkim razlozima?
I, tu dolazimo do Lovrenovićeve konstatacije sa početka ovog teksta. A ja se sjetih jednog razgovora sa svojim drugom Ejubom. Ispričao mi je, naime, zašto svojevremeno nije uspio da dobije obećani i dogovoreni intervju Alije Izetbegovića, ako se ne varam, za “Borbu”.
Bilo je to u vrijeme kad je rat kucao na vrata BiH. Ejub je, kako mi tada reče, pre početka razgovora za novine, zamolio lidera SDA i predvodnika Muslimana za slobodu da mu prethodno nešto lično kaže, “kao Bošnjak Bošnjaku”, sa čime se ovaj predusretljivo saglasio. Bio je, međutim, neprijatno iznenađen kad mu je mladi Bošnjak povjerio (ne samo) svoju zabrinutost pred nagovještajima da bi se “muslimanski polumejsec i hrvatska šahovnica” ponovo mogli uvezati u savez protiv trećeg naroda u BiH, a da, ako do ovoga zaista dođe, Aliji Izetbegoviću i njegovim sljedbenicima, “kada sadašnjost postane prošlost”, bošnjačka istorija to neće oprostiti.
Od intervjua posle toga ne bi ništa, ali je Ejubu bilo važnije to što je došao u priliku da autoru Islamske deklaracije u lice kaže ono što mu je odavno pritiskalo dušu.
Moga druga više nema, a nema ni Alije, ali Ejubove najgore slutnje ne samo da su se obistinile, već riječi njegove kletve odzvanjaju nesmanjenom aktualnošću i danas. Kao da se ništa nije promijenilo. A ipak jeste…
Danas, prije svega, postoji Republika Srpska, i to već punih 27 godina, bošnjački član Predsjedništva je prilično nepoznati Šefik Džaferović, a ne Alija, pa čak ni Bakir Izetbegović, dok Željko Komšić, sa sedam života, najblaže rečeno, ne uživa povjerenje većine brojčano ozbiljno istopljenog hrvatskog naroda u BiH.
Istorija već počinje da kažnjava one koji su se oglušili na opomene nekadašnje sadašnjosti. Pa ipak, njihovi nasljednici kao da su slijepi za nepomjerljive činjenice, one na koje ukazuje i Ivan Lovrenović.
Kako u bošnjačkom Sarajevu, tako, izgleda, i u Zagrebu.
Bošnjački političari nastavljaju da sanjaju unitaristički san u svom skučenom mentalnom zabranu, dok bosanskohercegovački Hrvati nikako da prevaziđu ćorsokak političke shizoidnosti, razdirani sukobom divergentnih životnih interesa u BiH i imperativnog mandata iz nacionalne matice, da se uvek i po svaku cijenu mora biti protiv Srba. A što je Federacija paralizovana, to je već druga stvar i kao da nije njihova briga…
Posle (prividnih) nagovještaja da bi se, sa HDZ na vlasti, u Zagrebu nešto moglo promeniti, očigledno je da gornjogradska politička vrhuška nema ni čvrste volje ni snage da učini odlučniji otklon od linije mesićevske “probosanske korektnosti”. O nekoj istinskoj empatiji za sunarodnike u BiH da i ne govorimo.
Hrvatski ambasador u BiH Ivan Del Vekio (Vechio) ekspresno je smijenjen, jer je, pred kraj mandata (izgleda da je tokom njega nešto shvatio) 9. januara bio u Banjaluci, a medijski se razapinje predsjednik HDZ BiH Dragan Čović koji već odavno pokušava da se ponaša u skladu sa stvarnim interesima svojih hrvatskih sunarodnika i birača. To svakako nisu oni isti “Hrvati” koji su u Predsjedništvo BiH ugurali Željka Komšića.
Za neizbježnog Ivu Banca Čović baš zato već “odavno nije hrvatski političar i ne zastupa interese hrvatskog naroda, nego svoje osobne i srpske”.
Od hrvatskog premijera Plenkovića se zahtjeva “odricanje od Čovića”, kao da je reč o HDZ Medveščaka ili Prekrižja, što je čak i za njega bilo previše, pa je ukazao na to da je HDZ BiH nezavisna od HDZ Hrvatske, a da je Čović i ranije odlazio u Banjaluku. Za razjarene “hrvatobosance” i, naravno, Bošnjake, smjenjivanje veleposlanika nije dovoljno i tumači se kao iznuđeni taktički manevar Zagreba i zamazivanje očiju. Zadovoljio bi ih jedino Čovićev skalp.
Zamjenik Predsjedavajućeg Savjeta ministara Vjekoslav Bevanda ne štedi riječi i ponašanje bošnjačkih političara opisuje kao “mržnju koja izvire iz ostrašćenih istupa” i koja je “zrcalo u kome se jasno vidi stanje umova, teška besperspektivnost, odsutnost poštovanja i nepostojanje kapaciteta za dogovor”. I tako se to, eto, stalno vrti u krug… onaj začarani iz koga se ne nazire izlaz. A sve zato što se ne želi priznati ili ne može razumjeti kako se u njega ušlo.
Mom drugu Ejubu Štitkovcu to je na vrijeme bilo jasno, ali…
U zavisnosti od toga koju partikularnu nacionalnu “istinu” zastupaju i za kakve se ciljeve zalažu, analitičari bosanskohercegovačkih (ne)prilika različito tumače razloge izbijanja rata u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.
U školi su nas na časovima istorije vazda učili da treba razlikovati suštinske uzroke od neposrednih povoda nekih događaja. U pogledu povoda, odnosno iskri koje su neposredno, na terenu ukresale plamen i pokrenule govor oružja u BiH može biti, i ima, više mišljenja. Za neke je to ubistvo srpskog svata na Baščaršiji, za druge podizanje srpskih barikada u Sarajevu, pa snajperski pucnji na masu okupljenu na Marindvoru, upad hrvatskih bojovnika u Sijekovac…
Međutim, uzrok izbijanja rata u narativu bošnjačkog i hrvatskog nacionalnog korpusa jednodušno se vidi u navodnoj agresiji ЈNA (čitaj Srbije) na BiH, a nikako u objektivno “polemogenim” političkim odlukama koje su Muslimani i Hrvati donijeli i sproveli protiv volje i egzistencijalnih interesa Srba, kao trećeg konstitutivnog naroda. Pri tome je hladno odbijen prijedlog da se problem iznese pred Savjet za pitanja uspostavljanja ravnopravnosti naroda i narodnosti SR BiH, a referendum o samostalnosti i nezavisnosti nacionalno i vjerski duboko pojdeljene zemlje ( uzgred, pravno neregularan) cinično je sproveden kao da se radilo, recimo, o Mađarskoj ili Francuskoj, u skladu sa formalno demokratskim, građanskim načelom “jedan čovek – jedan glas”!
Tim nasilnim činom majorizacije ukinuta je bilo kakva mogućnost za dijalog i dogovor o budućnosti BiH kao zajedničke države i raskriljena vrata ratu i svim strahotama koje on nosi, u kome niko nije potpuno nevin i bezgrešan, a u kome stradaju svi.
Mimo sučeljenih i nepomirljivih “istina”, to je istorijska, činjenična realnost koju nije moguće pobiti nikakvom friziranom “argumentacijom” i tendencioznom analitičkom selektivnošću, a trajno nametnuti zaglušujućom kvazinaučnom i medijskom propagandom o krivici samo jedne strane.
Uz veliku štetu i cenu, život na kraju uvijek nadvlada sopstveni falsifikat. A on se u BiH uporno falsifikuje i dalje…
Tvrdoglavo i opsesivno se nastoji produžiti opstajanje bošnjačko-hrvatske antisrpske koalicije, ne dopustiti političko razvezivanje dviju faktički razvezanih zastava o kojima je Ejub Štitkovac pre skoro tri decenije zabrinuto govorio Aliji Izetbegoviću.
Otud pored ostalog, i sumanuti pokušaj ucene: Tegeltija ili NATO! I tako kletva jednog čestitog i dalekovidog Bošnjaka i dalje lebdi nad Bosnom.
