Ima trenutaka kada čovjek shvati da je cijeli život proveo u zabludi, neumitno potvrđujući frazu da izuzeci čine pravila.
Narodna mudrost da svi „… opet ludi umiremo“ koliko god učili i nadograđivali se kao takva prihvata se „zdravo za gotovo“, a blagoslovenim se mogu smatrati oni kojima se prije nego što zauvijek sklope oči ono treće oko bar na sekundu „otvori“.
Da bi se došlo do tog trenutka, koliko oslobađajućeg, toliko i razarajućeg, mora se poklopiti niz slučajnosti – u krajnjem slučaju, od rođenja jedne do smrti druge osobe.
Sve je, moglo bi se reći, počelo sedamdesetih godina, nekako baš u vrijeme kada je Šaban Šaulić izdao prvu ploču, najavivši neslućenu karijeru.
Prošao je prvi talas odlazaka Jugoslovena na rad u Njemačku, koji će se, eto, u drastičnijem obliku ponoviti ovih godina, smirile su se tenzije oko studentskog protesta, pola zemlje je gledalo „Ljubav na seoski način“, u kina se išlo zbog „Bitke na Neretvi“, sablažnjavalo se nad „Misterijama organizma“, a jedan dječak je zamolio majku da na pijaci kupi banane.
– Ne možemo. Nemamo para – surovo iskreno je rekla ona, znajući da to zlatno doba još nije okrznulo porodicu čija je „glava“ prolivala znoj nad aparatom za varenje.
– A hoćemo li ih kupiti kad budemo imali para – bilo je jedino pitanje na koji je dobio potvrdni odgovor.
Vjerovala je majka da će to vrijeme doći, kad-tad.
Vjerovao je i dječak majci, čak i suzama koje je prolila kada je jednog toplog maja, u stanu u koji se lagano useljavala pomrčina, čula na radiju da je umro „najveći sin naših naroda“ Josip Broz Tito.
I u tom ubjeđenju je živio sve do juče.
Pokazalo se da su suze prolazne i da im ne treba vjerovati, jer su proizvod ljudske slabosti, a da su banane vječne. Sve loše što je uslijedilo, rat i kasniji život u banana državama, samo nas je održavao u maglovitoj zabludi da smo bolje živjeli u Titovo vrijeme.
Tek juče dječak je shvatio da „Lijepi dani mog djetinjstva“ nije pjesma samo o nekome ko je „bio pijanac“, „sanjao ženu i dječaka“, s namjerom došao u veliki grad, plašio se da će „uvenuti narcis bijeli“, plakao nad sudbinom „dva galeba bijela“, pitao se „zašto se ljubav za ljubav ne vraća“, molio dragu da „dođe da ostare zajedno“…
Bila je to pjesma koja je obilježila mladost gotovo svih generacija poslije onog drugog velikog rata, kljukanih bajkom o skuvanoj suvoj svinjskoj glavi, a pokazaće se – i mnogih koji su odrastali na bananama u „slobodnim“ banana državama.
Samo zato što smo bili mladi vjerovali smo da živimo najbolji mogući život. Jednostavan, nepatvoren, neiskvaren…
Tek smrću kralja narodne muzike, kojeg nazivaju i srpskim Mocartom, mada bi prirodnije bilo srpskim Pavarotijem, uklonjena je mrena nad danima našeg djetinjstva.
Morali smo da platimo tu visoku cijenu da shvatimo da smo živjeli u Šabanovo, a ne u Titovo vrijeme.
