Dvije posjete koje je u kratkom vremenskom razmaku, kao predsjedavajući Predsedništva BiH, učinio Milorad Dodik, jednu papi Franji, a drugu turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, ozbiljno su uznemirile duhove u BiH, a i šire u regionu, piše u svom tekstu Sve o Srpskoj Darko Tanasković.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Kao da sve što Dodik izjavi ili uradi predstavlja neodoljivi izazov za patentirane, dežurne kritičare sa bošnjačke strane političkog spektra, zatim za “Hrvata” Komšića, kao i za mrgođenje onih stranih dušebrižnika čija imaginacija ne odmiče dalje od floskula o potrebi funkcionalizacije dejtonske BiH kroz reviziju sporazuma na osnovu kojeg je ova “nemoguća država” nastala i koji joj ipak omogućava da kako tako preživljava.
Dvije poslednje posjete izgleda da su članove ovoga dobro upjevanog, dosadnog hora u toj mjeri iznenadile i izbacile iz komotne mentalne kolotečine da su, preneraženi i pjeneći od gnjeva, izgubili i onu minimalnu sposobnost za suvislo i koherentno razmišljanje i argumentovanje koje im je, uz svu jalovu, ideološku stereotipnost, dosad uglavnom ipak bilo svojstveno. Dodik im je, uz Papinu i Erdoganovu asistenciju, dao efektnu trojku…
Upečatljiv primjer “ekspertske” zbunjenosti i pometenosti pred događajima i političkim potezima koji izmiču ideološkim i vrijednosnim klišeima “analitičke korektnosti” imali su priliku da vide i čuju, a onda u izvodima i pročitaju, gledaoci sarajevske FACE televizije u razgovoru koji je prije nekoliko dana Senad Hadžifejzović vodio sa dr Zijadom Bećirovićem, jednim od dvojice direktora ljubljanskog Instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES).
Razgovor se odnosio na trenutnu situaciju u BiH, a neposredan povod bile su Dodikove posjete papi Franji i predsjedniku Erdoganu.
U prepoznatljivom maniru ironične nadmoćnosti medijskog barda, Hadžifejzović je već izborom nehajnog verbalnog registra u pitanju (“Ko mu je naštelio posjete?”) dao ton emisiji i uspostavio potcjenjivačku distancu prema predmetu i ličnostima o kojima se divanilo. Ovaj pretenciozni novinar, koji se, pored ostalog, svojevremeno neduhovito proslavio krajnje vulgarnim obraćanjem “akademiku SANU” na “slavjano-tursko-hercegovačkom jeziku”, a u vezi sa problematikom “negiranja bosanskog jezika”, ovoga puta nije imao doraslog sagovornika.
Bećirović je sve vrijeme bio primetno dekoncentrisan i izgubljen u nastojanju da situaciju, koja mu očigledno konceptualno i spoznajno izmiče, nekako sabije u Prokrustovu postelju svoje analitičke matrice, prema kojoj o Dodiku uvijek treba reći sve najgore, malo izreziliti bosanskohercegovačke političare, ukazati na nesposobnost EU da djelotvorno utiče na procese u BiH i, najzad, prizivati SAD da se aktivnije uključe u igru, jer jedino one imaju kapacitet da nametnu rješenje, kao što su to učinile i u Dejtonu.
To je ona logika koja je Bećirovića nedavno navela da pozdravi Zorana Zajeva kao novu zvezdu vodilju balkanske politike i da izjavi kako poslije (Sjeverne) Makedonije na red logično dolaze KiM i BiH. Uostalom, šta očekivati od “direktora” Instituta na čijem je čelu, praktično, bivši politički direktor Bijele kuće Kreg Smit, a značajne uloge pripadaju znanstvenicima Budimiru Lončaru i Stjepanu Mesiću?
Ali, kako objasniti neugodne činjenice da su Dodika, čija je posjeta Papi na pravoslavni Vaskrs, za Bećirovića “potvrda jedne šizofrene politike”, primili i poglavar Rimokatioličke crkve i predsjednik Turske?
Nije kod njih baš lako otići i ne primaju oni baš svakoga i slučajno. Ili možda i papa Franja i predsjednik Erdogan vode šizofrenu politiku?
Ne znam kako bi neko iz Vatikana razumio i protumačio zbrkanu konstataciju da je dolazak jednog pravoslavca kod Pape na pravoslavni Vaskrs pokazao “neobraz Dodika, a i onih koji primaju takvog čovjeka”, kao i “objašnjenje” da “papa Franjo vrlo često prima poglavare (latinoameričkih) pokrajina, gdje je većinsko katoličko stanovništvo, vezano za neke mafijaške klanove” (?!).
Kod Erdogana je zločesti Dodik, prema Bećirovićevoj ekspertizi, otišao “potpomognut beogradskom i sarajevskom vezom”. Beogradska je, valjda, Vučić, ali uz uslov da se ne izražava loše o turskom predsjedniku.
A zašto bi sada uopšte govorio loše, pogotovo ako mu ide u posjetu?
Tako se, eto, kako reče Hadžifejzović, Vučić i Erdogan “brataju” preko Dodika… Nedorečeno je ostalo koja je njegova sarajevska veza. Iz Bećirovićeve analize se, zatim, može zaključiti da se od Erdogana pokušao tražiti novac, a “teško onome koji dobije novac od Ruske i Turske republike”.
Potom uvodi u tumačenje suštine privrednih sporazuma sa Turskom Mirka Šarovića koji ih je, navodno, tokom tri godine pripremio, da bi se onda ljubljanski analitičar poslužio ocjenom “uvaženog generala Blagoja Grahovca”, da su sve to “banditosi”, uz svoju napomenu da se ovdje (kod Dodika i Džaferovića) radi o “jednom podaničkom mentalitetu”.
Tako, eto, Erdogan posluje sa banditosima iz tamnog vilajeta, pristaje da uveze njihovo meso, uz Hadžifejzovićevu usputnu opasku da će poslije Šarović reći da je to njegovo meso. Kakav galimatijas!
Bećirović nije propustio ni da zameri zvaničnicima EU da se prema BiH odnose “maćehinski”, uz prognozu da bi zbog toga BiH za nju mogla postati “izgubljeni prostor“, što će i BiH i Srbiju približiti Rusiji, Turskoj, Kini…
Ovo zvuči logično, ali zašto onda sledi optuživanje bosanskohercegovačkih političara da su se, zarad ostanka na vlasti, odrekli (evropskih) ideala?
Zašto bi ostajali privržjeni tim idealima, kad se EU prema BiH odnosi maćehinski?
Dotakao se Bećirović i skorašnjeg sastanka zapadnobalkanskih lidera u Berlinu, pri čemu mu je glavni komentar, sasvim u duhu idejnih zasada na kojima počiva naučna misija njegovog Instituta, da tamo nije bilo SAD-a, “a bez njih znamo da nema mira gotovo nigdje”.
Da je umesto “mira”, rekao “rata”, zvučalo bi ubjedljivije. Ovako…
Istine radi, treba reći da su u Bećirovićevom protivrječnom sagledavanju aktualnog političkog stanja u BiH, a u svjetlu “provokativnih” Dodikovih posjeta, zazvučale i dve suvisle, ali za Bošnjake ne i ospokojavajuće poruke, da je Erdogan pozvao na što skorije formiranje organa vlasti u BiH, ne pominjući nikakve preduslove za to i, naročito, da je turski islamista “vjerski romantizam namijenio Izetbegoviću, a dogovara se sa Vučićem o svemu”.
Valjda je zato dr Bećirović odlučio da i sam posjeti predsjednika Srbije, koga je pohvalio kao jednog od rijetkih lidera spremnih da saslušaju i drugačija mišljenja. Trebalo bi mu sugerisati da ode i kod Milorada Dodika, pod uslovom da je spreman da sasluša drugačije mišljenje.
Isti savjet mogao bi se dati svim djelatnicima na bosanskohercegovačkoj političkoj i društvenoj sceni, prvenstveno onima iz bošnjačkog nacionalnog korpusa, za koje je aktualni predsjedavajući Predsjedništva BiH prava negativna opsesija.
Za produktivnu politiku nije dovoljno mrziti, valja ponešto i razumjeti.
